Za Hrvatsku je, naravno, izuzetno bitno, možda čak i od presudne važnosti da se raščisti koruptivni model vladanja državom u posljednjem desetljeću, posebice u zadnja dva HDZ-ova mandata. Hrvatska treba tu katarzu. Međutim, efekt tog raščišćavanja s bližom prošlošću uistinu će biti polovičan, pa možda čak i manje efikasan od toga, ako se netko u ovoj državi pod hitno ne počne baviti budućnošću. 

    Ivo Josipović u svom je ovotjednom predsjedničkom predizbornom obraćanju građanima dobro detektirao da je Hrvatska, kao uostalom i puno šira, globalna scena, duboko zaglavila u, kako je to predsjednik formulirao, »krizi liberalnog kapitalizma u kojemu su gramzivost, nedostatak društveno odgovornog poslovanja, nedostatak morala i poštenja, i u biznisu i u politici i u društvu općenito, prouzročili globalnu krizu kakvu naša generacija ne pamti«. No, upravo zbog događanja oko HDZ-a ostat će bezuspješan njegov apel strankama da se u kampanji ne bave prljavštinama i prošlošću nego da ponude svoj odgovor o načinima izlaska iz političke, gospodarske i moralne krize te da progovore koju suvislu i o budućnost Hrvatske u Europskoj uniji. 

    A kad smo već kod Europske unije, sasvim je nevjerojatno kako se baš nitko od ključnih aktera na političkoj sceni nije posljednjih dana referirao na događanja s Grčkom. Europa se, ali doslovno, trese u temeljima. Već se i službeno s briselskih govornica poručuje ono o čemu se dosad samo šuškalo da bi Grčka mogla biti izbačena ne samo iz euro-zone nego i iz Europske unije. Širom Europe razmatraju se crni scenariji za »dan poslije«, važe se može li Unija uopće preživjeti financijski slom banaka i ostati jedinstvena. Ukrštaju se koplja u raspravama jesu li Grci neodgovoran narod koji će upropastiti Uniju ili su krivci neodgovorne i pohlepne francuske i njemačke banke, trebaju li države sada odgovarati za krive procjene banaka, hoće li se teret krize svaliti na građane ili financijski sustav, je li bolje postupio Island čiji su građani odbili spašavati svoje prezadužene banke ili Irska koja novcem poreznih obveznika izvlači banke iz krize… 

    Ništa od toga ne zanima Hrvatsku, niti na jedno od vrućih pitanja koja pršte iz grčke krize ne referiraju se ni sadašnja premijerka Kosor ni izgledni budući premijer Milanović. Što će biti s Europom i eurom, i kako će izgledni raspad eurozone utjecati na prezaduženu Hrvatsku i na stabilnost kune, ne komentiraju ni aktualna ministrica financija Martina Dalić ni pretendent na njezino mjesto Slavko Linić. 

    Europska apokaliptička priča u Hrvatskoj se tretira kao daleka vanjska politika koja s nama veze nema. A ima, itekako ima. Podatak da nam je glavnica vanjskog duga u posljednje tri godine porasla za 19 milijarda kuna samo na konto kolebanja eura prema kuni, govori dovoljno. A takvih će i sličnih štetnih posljedica potresa u eurozoni Hrvatska još osjetiti napretek. 

    Ne bi li bilo normalno da se u Hrvatskoj otvori kakva takva javna rasprava o tome kuda mi to idemo, kuda nas to vode, u kakvu to Europsku uniju i u gospodarskom i u vrijednosnom pogledu, prije nego li premijerka Kosor i predsjednik Josipović 19. prosinca – baš kao da se ništa na svijetu nije dogodilo od lipnja kada smo završili pregovore – svečano potpišu pristupni Ugovor između Hrvatske i Europske unije? 

    Normalno? Da. Iluzorno? Nažalost, također da.