Jure Radić / Foto Daniel KASAP
Jure Radić ne razumije i dalje da njegova laprdanja o mekom trbuhu s Tuđmanom za Gotovinu i Markača u ovom trenutku znače ukupno 42 godine "neugodnosti" u Haagu
Radića se u Hrvatskoj prepoznaje kao jednog od Tuđmanovih mutnih tajkuna predodređenih prije za građevinske nego li zločinačke pothvate
Kada se u Hrvatskoj kaže Jure Radić većini će prvo na pamet pasti Thompsonova lakonotna uspješnica »Zaustavi se vjetre«, pretvorena u sprdnju na Radićev projekt Masleničkog mosta kojeg zatvara svaki iole drskiji povjetarac. Radića se u Hrvatskoj prepoznaje kao jednog od Tuđmanovih mutnih tajkuna predodređenih prije za građevinske nego li zločinačke pothvate. Što je, onda, Radiću priskrbilo takvu pažnju suda za ratne zločine u Haagu?
Opsesija mekim trbuhom. Nažalost, ne njegovim vlastitim nego onim hrvatskim, koji se proteže južno od Karlovca pa lijevo i desno do slovenske i bosanske granice.
Neovisno je li to bilo iz čistog uvjerenja ili iz čistog interesa, ali Radić je bio taj koji je najgorljivije, najrječitije i najslikovitije običavao na zatvorenim i otvorenim sjednicama HDZ-a, Vlade, VONS-a i predsjedničkim sastancima podupirati Tuđmanovu opsesiju o tome da je Hrvatska – kakva je zatečena u trenutku svog stvaranja – demografski i etnički nesavršena i da ju hitno treba popraviti.
Jure Radić i Franjo Tuđman dijelili su zajedničku ideju da Hrvatska neće biti sasvim ni lijepa ni naša ako u njezinom strateškom, »mekom« dijelu egzistira više od deset posto Srba
Jure Radić i Franjo Tuđman dijelili su zajedničku ideju da Hrvatska neće biti sasvim ni lijepa ni naša ako u njezinom strateškom, »mekom« dijelu egzistira više od deset posto Srba. Pa tako njih dvojica 22. kolovoza 1995. godine, kojih dva i pol tjedna nakon Oluje, žustro raspravljaju nad kartom Hrvatske a posebno nad tim njenim tankim, uskim pojasom po sredini, planiraju i jedan drugome nabacuju ideje. »U ovo tu područje moramo pod hitno dovesti Hrvate, ovo područje žurno moramo naseliti Hrvatima i ne smijemo ni pod koju cijenu dopustiti da tu ikad više bude više od deset posto Srba«, pokazuje Radić rukom Tuđmanu na Donji Lapac, Karlovac, Knin, te Kupres i Grahovo u BiH. »Ma ni deset…«, odgovara mu Tuđman.
Kada u Haagu objašanjava ovaj dio transkripta njegova razgovora s predsjednikom Tuđmanom, Radić niti u jednom trenutku ne poriče namjeru etničkog inženjeringa nego samo pokušava dokazati da se nije, barem ne u dugom roku, namjeravalo oduzeti vlasnička prava izbjeglim Srbima nad kućama u koje su Tuđman i on planirali naseliti Hrvate. »Radić je posvjedočio kako je s Tuđmanom raspravljao o tome da bi, u vremenu dok se izbjegli Srbi koji će jednom prihvatiti hrvatsko državljanstvo ne vrate u područje, hrvatska Vlada trebala strateški smjestiti u taj kraj deset puta više hrvatskih građana nego Srba«, stoji u dijelu presude gdje se citira Radićevo svjedočenje u Haagu. Poseban problem postaje činjenica da Tuđman i Radić, kada su razgovarali o smještanju Hrvata u kuće izbjeglih Srba, nisu na umu imali samo hrvatske izbjeglice iz BiH, ili Vojvodine ili okupiranih hrvatskih gradova i mjesta, nego i one koji nikakav humanitarni problem nisu imali. Tako dvojac predsjednik-ministar u Predsjedničkim dvorima razgovaraju (i taj razgovor snimaju) o tome kako bi u srpske kuće trebali ući i Hrvati iz dijaspore, oni koji se iz Argentine, Australije i Njemačke žele vratiti u Hrvatsku. »Pozovite ih da se vrate, platite im put, to bi bile tisuće ljudi koji bi ušli u srpske kuće«, jasan je Tuđman.
Ta evidentna politika etičkog inženjeringa, ne samo onda u tim histeričnim ratnim vremenima, nego ni danas nije nimalo sporna Juri Radiću. Zato on nekidan u Dnevniku 3 izjavljuje kako se ne boji sudskog procesa jer bi suđenje njemu značilo suđenje Hrvatskoj. Pribojava se Radić, doduše, da bi mogao imati nekih neugodnosti kada sleti, recimo, u London. I ne razumije i dalje da njegova laprdanja o mekom trbuhu s Tuđmanom za Gotovinu i Markača u ovom trenutku znače ukupno 42 godine »neugodnosti« u Haagu.
