Zločin se dogodio, ali kazna neće. Ovih desetak proćerdanih mjeseci Vlade HDZ-a i Mosta na čelu sa farmaceutsko-kanadskim eksperimentom bili su pravi zločin prema hrvatskim građanima. Međutim, niti HDZ niti Most zbog toga neće biti previše kažnjeni na izborima. Pored ovakvog Zorana Milanovića nemaju razloga za strah. Štoviše, prošli i naredni parlamentarni izbori mogli bi zatvoriti jedan simboličan krug u kojemu će predsjednici HDZ-a i SDP-a postati bivši. Karamarko je pao, Milanović je sljedeći. Trebalo je izdržati svu postizbornu kalvariju s preslagivanjem, ustašenjem i sukobom interesa Tomislava Karamarka da bi isti završio ozbiljnu političku karijeru. Iz niza razloga to je dobra vijest za Hrvatsku. Međutim, naredni izbori mogli bi donijeti sličnu političku sudbinu šefu SDP-a ako ne uspije postati premijer po drugi put. A karte je sam posložio tako da 11. rujan prijeti postati danom katastrofe.

Vratimo se zločinu. Zbunjujuća je ta silna spremnost na praštanje HDZ-u. Teško objašnjiv fenomen. Nije pretjerano reći da bi HDZ dobio barem 20 posto glasova čak i da je u svom mandatu pola Hrvatske prodao Nijemcima, a drugu polovicu Talijanima. Prosječni birač HDZ-a će u sekundi zaboraviti da se kleo u Karamarka i okrenuti se Plenkoviću, a sve ono što nikako nije valjalo, spreman je prebrisati gumicom i zaboraviti. HDZ se nikada nije morao previše truditi da dođe do vlasti, u tome je nažalost i tragedija Hrvatske. Karamarko i svi njegovi pobočnici, a to su većinom i današnji pobočnici Andreja Plenkovića, iznevjerili su toliko obećanja da ih je teško pobrojiti. Za početak Karamarko nije pobijedio na izborima, da je u tome bilo zrna istine bio bi premijer. Došao je na vlast s gospodarskim programom kojeg nije imao, jer famozni program IFO nikada nije zaživio. Ono malo konkretnih obećanja nije ispunio. Zgodne okrugle brojke o 100.000 novih radnih mjesta, 5 posto rasta BDP-a ili 1.000 eura za svaku bebu danas bi svatko u HDZ-u najrađe zaboravio. Povrh svega, Karamarko je, kao nikada nitko prije njega, posvađao i podijelio Hrvatsku, dao priliku ekstremnoj desnici da dođe u središte pozornosti, od Tepeša u Hrvatskom saboru do Hasanbegovića kao ministra kulture s posebnim simpatijama prema ustaškom pokretu.

Radio je to Karamarko podmuklo i iz najsebičnijih interesa vođen računicom kako će doći do političkog uspjeha baveći se lustracijom i komunističkim zločinima ne mareći pritom za posljedice. Samo funkcioniranje na brzinu sklopljene Vlade bilo je blokirano od prvog dana. Niti su radili, niti su pripremali zakone, niti su se o bitnim stvarima mogli dogovoriti, a žalosni izuzetak bile su upravo one posebno štetne odluke, kao što je priprema prodaje vitalnih državnih poduzeća ili klijentelističko dogovaranje sa SDP-om oko kadroviranja ustavnih sudaca, gdje je stranačka iskaznica vrijedila daleko više od stručnosti, znanja i iskustva. Svejedno, HDZ-u se smiješi oprost.

Božo Petrov i njegov Most također neće doživjeti drastičnu kaznu. A trebali bi. Ne toliko zbog uglavnom loših ministara, već zbog odustajanja od vlastitog programa s kojim su išli u izbore. Međutim, Most je srušio Karamarka, time sačuvao komadić vlastitog integriteta i kao nova pojava na političkoj sceni i dalje može ustrajno ploviti na valu trećeg političkog bloka, navodnog oponenta velikim strankama koje su 25 godina upropaštavale Hrvatsku. Mostu je dovoljno što nisu SDP ni HDZ. Mnogi će im samo zbog toga pokloniti glas i to će biti dovoljno da opstanu kao bitan faktor na političkoj sceni. Neće biti kažnjeni.

Ali Zoran Milanović hoće. Iako nije bio na vlasti zadnjih 7 mjeseci i ne snosi odgovornost za najgoru Vladu u povijesti Hrvatske. Kako objasniti ovaj paradoks?

Milanovićev najveći problem jest jednoličnost. Odustajanje od drugog i drugačijeg. On se ne mijenja. A nema težeg puta do uspjeha od pokušaja prodaje proizvoda kojeg su svi već vidjeli i okusili. Način na koji je složio izborne liste predstavlja put u propast. Na njima je najveća novost Stjepan Mesić, a to baš i nije novost. Na listi je Tihomir Jakovina u jeku afere s bonusom za direktore Hrvatskih šuma, koja mu nipošto nije jedina. Svi su prošli, baš nitko nije kažnjen za nedovoljno dobar rad u četiri godine mandata. Ni Grčić, ni Maras, Mrsić ili Milanka Opačić. Milanović više nema Karamarka da mu otme lidersku poziciju među najomraženijima. Štoviše, bez Karamarka nema ni motivacije birača ljevice za otpor njegovu prijetećem i radikalnom HDZ-u. Milanović sve to ignorira. Nema ga previše u javnosti, ponaša se kao da će mu vlast sama pasti u krilo. Može biti neće ni žrtvovati godišnji odmor zbog kampanje. Zato mu prijeti kazna. I pitanje je tek koliko će teška biti. Mogla bi značiti četiri godine u oporbi. A to mu ni drugovi iz SDP-a neće oprostiti.