»Ne smijemo gubiti vrijeme, situacija je ozbiljna, prijeti nam gospodarska katastrofa, govorio je Karamarko i s tim se izjavama domogao vlasti samo da bi se danas mučio s donošenjem odluka. Bilo kakvih. Doveo je Oreškovića za premijera, a sada ga uporno iz tjedna u tjedan, mora podsjećati da bi konačno trebao smijeniti ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića, da bi trebao nešto reći oko Milijana Brkića i zaboraviti na njegov plagirani diplomski rad i konačno ga imenovati za ministra branitelja. Vlast je gotovo blokirana dok Orešković zadnjih tjedana putuje po svijetu.

Ali zato briljira Božo Petrov: »Nisam znao da je Brkić kandidat za ministra branitelja«, kazao je prije nekoliko dana, kao da je pao s Marsa u Vladu. Pomalo se sprdao s Karamarkom i Brkićem, a onako usput, sprdao se i s cijelom hrvatskom javnosti, koja već tjednima raspreda o onome što Petrov ne zna, iako je isto mogao i morao vidjeti i pročitati bilo gdje. Bit će valjda da čelnik navodno reformatorskog Mosta, stranke koja to nije, koalicijskog partnera koji to nije, ali ipak jest u vladajućoj koaliciji, bit će dakle da Božo Petrov živi pod staklenim zvonom ispod kojeg izviri dvaput mjesečno kako bi Hrvatskoj otkrio da ne zna ono što apsolutno svi znaju.

Naš kanadski prijatelj i iznenadni premijer, posebna je kategorija. Nije ništa govorio prije izbora, jer u to vrijeme birači nisu mogli znati da Orešković postoji. Međutim, čim je stupio nogom na Pantovčak naš je mandatar nemušto obećao da ne traži 100 dana mira, jer nema vremena za gubljenje. A sada on i njegovi prvi suradnici ništa drugo i ne rade osim što uludo troše vrijeme.

Resetiranje ove Vlade teško je zamisliti. Ne samo zbog kadrova. O njima će se vjerojatno, prije ili poslije, dogovoriti. I valjda će do kraja godine doista imenovati državne menadžere u najvažnijim tvrtkama, naravno pod uvjetom da Most zaboravi na još jedno predizborno obećanje i odustane od javnih natječaja za državne direktore.

Trajni je problem što nema dogovora o zajedničkim politikama. Nema dogovora o teritorijalnom ustroju, nema jasnog stava o tome što će se privatizirati, a što neće, nema kresanja privilegija saborskih zastupnika, nema konkretnih planova o tome što će biti najvažnije investicije i kako će se realizirati, nema transparentnosti u reformama u zdravstvu, gdje nam novi ministar pametno savjetuje da po kvalitetniju zdravstvenu uslugu odemo u Švicarsku. Most i HDZ se čak ne slažu niti po pitanju isplate 1.000 eura za svaku novorođenu bebu. Niti o uvođenju vojnog roka.

O lustraciji da se ne govori. HDZ-ov ministar prometa ne želi privatizaciju autocesta, ali upravo suprotnu ideju ima premijer. Istovremeno, ni Most ni HDZ nisu nikada spominjali da bi do kraja ovog mandata, a to je do 2020. godine, umjesto kune uveli euro. Ali je, ničim izazvan, s tom senzacionalnom izjavom izletio premijer Orešković ne pitajući nikoga za mišljenje, ponajmanje građane koji ga nisu mogli birati. Očito ne želi razumjeti koliko je pitanje eura važno i koliko je neozbiljno o tome odlučivati bez ikakve stručne rasprave. Da se ne govori o potrebi provođenja referenduma.   

Imamo Vladu za gubljenje vremena i živaca. Svađaju se i javno podmeću. Predizborna obećanja? Reforme? Na djelu je opsjena. Velika igra malih igrača. Počeli su jedni druge javno ucjenjivati ne srameći se pritom što njihovu jadnom prepucavanju svjedoči cijela Hrvatska. Za to uvijek – imaju vremena. Održava ih na vlasti želja za vlasti. Zato se i bave sami sobom. Hrvatska je na čekanju. Kao i građani. A mandat je tek počeo…