Šteta je što se mondeno skijalište u Kitzbühelu više neće pamtiti samo po Ivici Kosteliću, već po slalomskoj vožnji Tihomira Oreškovića između bankara i investitora. Naš mandatar nažalost ni nakon povratka ne razumije zašto je taj put bio čisti promašaj. Ne razumije da je postupio upravo suprotno savjetu iz legendarnog govora Stjepana Radića u Hrvatskom saboru i otišao srljati u Kitzbühel kao guska u maglu. Nije se tamo trebao pojaviti. Iz više razloga. 

Prije svega, Orešković još uvijek nije hrvatski premijer. Besmisleno je i neodgovorno predstavljati Hrvatsku bilo gdje u inozemstvu u trenutku kad je Orešković još uvijek samo mandatar. Nije predsjednik Vlade i nije izabran. Sve njegove ovlasti trenutačno se svode na pravo i obvezu sastavljanja Vlade. Ali, iz nekog apsolutno neshvatljivog razloga, naš mandatar uopće ne sudjeluje aktivno u tim pregovorima. Ponaša se kao da se njega taj proces ne tiče. Iako bi za njegov budući premijerski autoritet trebalo biti krajnje zabrinjavajuće što mu kadrovsku križaljku slažu Božo Petrov i Tomislav Karamarko bez njega. A to sastavljanje Vlade uopće ne ide glatko i brzo. Prošla su već tri tjedna pregovaranja, a imena ministara tek su predmet nagađanja. Apsurdno je što barem ne prisustvuje razgovorima, upoznaje kandidate Mosta i HDZ-a, razgovara s njima, propitkuje ih o onome što misle, predlažu i žele. Izigrava time i vlastito pravo veta na izbor ministara na kojeg se poziva. Jer, kako će arbitrirati ako ljude ne poznaje dovoljno? A Orešković zasad najkonkretnije pokazuje upravo to da Hrvatsku ne poznaje. Nije u njoj niti živio, ali mu to više nitko ne može uzimati kao olakotnu okolnost, već nedostatak koji mora što brže ispravljati. 

Odlaskom na jedan javnosti zatvoreni skup, na druženje bankara i guvernera, kojeg tradicionalno organizira Unicredit banka, inače vlasnica Zagrebačke banke, Orešković je ponovo pokazao da uopće ne uvažava građane Hrvatske. Zato što je prvo odlučio predstaviti okosnice vlastitih ideja i programa neimenovanim bankarima i investitorima, a ne ljudima koji ga nažalost nisu ni birali. Izgleda da je sasvim nesvjestan da time vrijeđa one koje bi trebao predstavljati kao premijer. Bilo bi bolje da je skijao u Austriji, bila bi manja šteta. Ovako je iza zatvorenih vrata, bez ikakve kontrole javnosti, nekim nepoznatim bankarima i investitorima, pričao o onome što nitko dosad u Hrvatskoj nije čuo. Čuli smo nakon svega na aerodromu Pleso da je predstavio pet glavnih transformatora. Što je to? 

Hvala na pitanju, transformator je statički pretvarač napona i jakosti izmjenične električne struje korištenjem elektromagnetne indukcije, a sastoji se od dvaju svitaka s različitim brojem namotaja omotanih oko željezne jezgre. Ako vam ova definicija pomaže da shvatite što budući premijer misli raditi, svaka vam čast, vi ste poliglot neviđenih razmjera. Za sve ostale smrtnike ostaje zabilježiti da Orešković na svom lošem hrvatsko-engleskom misli u svojih pet glavnih transformatora osloniti se na investicije i europske fondove, povećati efikasnost zdravstva, smanjiti dug i deficit kroz privatizaciju državnih nekretnina i nestrateških poduzeća. I povrh svega koristiti sredstva iz drugog mirovinskog stupa za investicije. I sve to prije negoli je postao premijer, prije negoli je napisao bilo kakav program rada, prije negoli je bilo što predstavio Hrvatskom saboru i cijeloj javnosti, prije negoli je izabrao barem jednog ministra, prije negoli je savladao osnove hrvatskog jezika. Čak i ako je od Tima previše je. 

Može njegova biografija biti fenomenalna, ali je zasad pokazao samo to da se uopće ne snalazi. Ruku na srce, pitanje je jesu li ga i bankari u Austriji uopće ozbiljno shvatili kad im se već došao pokloniti prije negoli je stigao na čelo jedne navodno suverene i sasvim samostalne europske države. Naš se mandatar ipak vratio presretan.

»Ja nemam sto dana niti ih tražim«. Tako je obećao kad se ukazao prvi put u javnosti i uzeo potpise od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Lijepo je što ga ne zabrinjava sve bliži istek prvog roka za sastavljanje Vlade. Ili ima čelične živce ili ga uopće nije briga s kim će raditi. Imamo li mi, građevine Hrvatske, dovoljno dana za Tima, strpljenja, živaca i novaca? Ili se nas baš ništa ne pita u ovom eksperimentu Bože Petrova i Tomislava Karamarka. Orešković je zasad građevina na transformatorima. Što god to značilo. Budućnost nudi zebnju. U što će se tek pretvoriti?