Hoće li biti bolje? Sad kad smo riješili pitanje mandatara. Valja podgrijati nadu da će građevinama Hrvatske biti bolje s  graditeljem iz Kanade Tihomirom Timom Oreškovićem. Ali, tko želi vjerovati u bolje sutra morat će smoći snage zaboraviti  baruštinu u koju su se pretvorili posljednji parlamentarni izbori.

Čelniku MOST-a Boži Petrovu treba zaboraviti da je izigrao vlastiti potpis  kod javnog bilježnika i obećanje da neće koalirati sa SDP-om i HDZ-om, ne treba ga podsjećati da je inzistirao na tripartitnoj Vladi ili novim izborima, pogotovo mu ne treba spominjati riječ koalicija. Božo je malo nervozan kad  to čuje, draže mu je forsirati suradnju, koja je u stvari koalicija, ali se ne smije tako zvati. Tomislavu Karamarku valja zaboraviti mostiće, putiće i stazice, koji mu ne trebaju i ne treba ga nikada podsjećati da je proglasio pobjedu na izborima 8. studenog, iako iste nije bilo, pogotovo ga ne treba podsjećati na očekivanih 80 i nešto mandata koje si je prognozirao na izborima na kojima je dobio 59 mandata sa dijasporom.

Zoranu Milanoviću pak ne treba pljeskati zbog nove ratobornosti, niti čestitati na zakašnjelom principu po kojemu nitko sa optužnicom ili ozbiljnom sumnjom u kriminal ne smije ući u novu vlast. Jer onda i njemu treba zaboraviti da je potrošio mandat na reformu pravosuđa, koje nije uspjelo osuditi i riješiti najvažniji kriminal, slučajeve koji se vuku kao trakavice, počev od Milana Bandića preko Branimira Glavaša do Zdravka Mamića, Ive Sanadera, Marine Lovrić Merzel, Božidara Kalmete… Dobili smo krivosuđe, koje je uspjelo osuditi i osloboditi jednog Tomislava Horvatinčića svim dokazima unatoč. Trebalo bi Milanoviću zaboraviti da je četiri godine vodio državu s takvim pravosuđem.

Kad na red dođe kanadski eksperiment Tihomir Orešković zaboravljati treba u seriji. Ne zna čovjek hrvatski jezik, ali bi vodio Hrvatsku u kojoj je živio svega dvije godine. Ne smeta mu što nije sudjelovao u predizbornoj kampanji i što ni danas ne znamo za što se on uopće zalaže. U prvim intervjuima u medijima djeluje nespremno, nema odgovore na niz pitanja i nitko ne može znati hoće li Tim štititi vjerovnike Hrvatske ili hrvatske građane, hoće li na primjer prodati i privatizirati sve vrijedno što Hrvatska ima uključujući vode i šume ili neće.

Misterij je što farmaceutski korporativni menadžer misli raditi. A bit će premijer. Može ta stvar biti legalna, ali je svejedno duboko užasavajuća. Demokracija, kakva god bila, degradirana je i izigrana. I odmah danas treba kritizirati manjak minimalne etike i morala u Tihomira Oreškovića. Ono što je Sandra Švaljek odbila smatrajući da ne može biti premijer ako se nije natjecala na izborima on je objeručke prihvatio praktično preko noći. I to o njemu puno govori, kao i početna spremnost na lupetanje o uvođenju promjena zdravstvenog sustava po uzoru na onaj, koji je on vidio u Kanadi.

Bilo bi u najmanju ruku pristojno da se Orešković za početak odlučio predstaviti građanima Hrvatske i da se za to predstavljanje ozbiljno pripremio. Već je morao javno zamoliti povjerenje 4,5 milijuna ljudi ove zemlje, koji donedavno nisu ni znali da Orešković postoji. To je elementarna pristojnost. Umjesto toga budući premijer poput kakvog pubertetlije citira pjesme Rickyja Martina. Pjesmuljak koji govori o ludom provodu, plesu po kiši, fatalnim ženama i slobodnom životu, poskočicu koja, vjerovali ili ne, ipak opisuje što našem Timu znači Hrvatska. Ista je kao Puerto Rico.

Pitate se zašto? Pa njemu su u toj egzotičnoj državici jednom ponudili posao: Hoćeš, nećeš? Kao vreću krumpira. I on je sada tako prihvatio Hrvatsku. To mu je izazov, odnosno »la vida loca«. Orešković se već danima poput filmske zvijezde šeta zagrebačkom špicom i fino zabavlja. Usput svojim ležernim bahatlukom strahovito podcijenjuje inteligenciju građana »Hrvatske d.o.o«, firme koju doista vodi društvo s ograničenom odgovornosti. I pameti. Morao je naš mandatar  već napisati svoju poslanicu građanima na dva lista papira formata A4, pa provesti barem nekoliko sati učeći čitati vlastiti uradak. Ako mu to nije prevelik izazov.

Hrvatska je danas zemlja koja je zapela u prostoru i vremenu između  Krležinog »Banketa u blitvi« i Orwellove »1984«. Između Rickyja Martina i Puerto Rica. Preostaje nam zaboraviti i zatvoriti oči  u nadi da će nama, hrvatskim građevinama, biti bolje. Living la vida loca? Pa to barem nije problem. Čini se da ova zemlja nikad nije bila luđa. Odbrojavanje počinje. Un, dos, tres…