Čak i u hrvatskoj politici nema puno tako senzacionalnih obećanja kakvo je ono premijera Andreja Plenkovića o namjeri otkupa Ine u hrvatsko vlasništvo. Premijer je prošle godine, taman prije Božića, građanima pod bor odlučio staviti nekadašnju najveću hrvatsku naftnu kompaniju. Godinu dana kasnije, Ine vidljivo više nema među božićnim darovima. Plenković se zaletio, izvalio glupost, a sada se samo može praviti kako se ništa od navedenog nije ni dogodilo. Taj smo Božić samo sanjali. Kao i Inu u hrvatskim rukama.

Ovaj sramotni igrokaz valja upamtiti i podsjećati na njega, jer je od početka nudio neke izuzetno opasne scenarije za hrvatsko gospodarstvo i životni standard građana. Sve se odvijalo po nebrojeno puta ponovljenoj, iako dokazano lažnoj teoriji, koja kaže kako je država najgori mogući vlasnik i sve, baš sve treba prepustiti tržištu i privatizirati po svaku cijenu. Ta opsjena najbolje se vidi na primjeru Agrokora koji je odavno prerastao u najveću državnu aferu i strateški promašaj hrvatskog gospodarstva. A Agrokor nije bio državni, bila je to sasvim privatna tvrtka, eno živog i zdravog Ivice Todorića u Londonu da tome posvjedoči ili drži lekcije o tome koliko je uspješan bio njegov koncept razvoja svog megakoncerna, kojeg je na kraju dovukao do 50-tak milijardi kuna dugova. Riječ je o prekrasnom primjeru apsolutne dominacije kvalitete privatnog nad državnim vlasništvom. Posljedice se tek počinju zbrajati, a dugoročno ćemo ih tek vidjeti kada sve što vrijedi u Agrokoru završi u rukama stranaca, koji će onda logično imati dva najvažnija strateška cilja u tom Agrokoru. Izvući iz njega što veći profit i iznijeti ga izvan Hrvatske te protežirati u trgovačkom lancu svoje tržišne brendove nauštrb hrvatskih proizvođača i dobavljača. Drugi krupan primjer je upravo Ina i privatizacija najveće nacionalne naftne kompanije, koja je toliko profitirala od partnerstva s Molom da se naši »državnici« dovijaju svih mogućih i nemogućih načina ne bi li otkupili ono što su prodali prije desetak i više godina. Naravno, za višestruko veću cijenu, iako Ina danas višestruko manje vrijedi nego prije desetak i više godina. Sjajnog li posla!

Hrvatska je Inu nepovratno izgubila. Preostaje tek nadati se kako će prisilni brak s Rusima i Vladimirom Putinom biti manje bolan od mučne i štetne epizode s Mađarima. Druga varijanta značila bi vjerovati i dalje u ono što je hrvatski premijer pričao i obećavao, iako u tome nema nikakvog pokrića. Osim ako ne vjerujemo da je Plenković izvanredno moćan i sposoban, pa je potajice odradio nemoguće i dogovorio kupnju ruskog naftnog giganta koji će sada Inu vratiti u hrvatske ruke. A to je čista bajka pod nazivom »Kako je Plenković kupio Rosnjeft«. Uostalom, poznavajući našeg premijera, ne bi on mogao šutjeti, ne bi izdržao da se ne pohvali tako monumentalnim pothvatom. A Božić je evo prošao. Plenković se ne javlja. Nema darova. Ni senzacionalnih objava. Ina više nije u modi. Pa ostaje tek vidjeti koju će priču u javnosti prodavati kako bi na kraju prodali HEP.