Da je Hans Christian Andersen kojim slučajem još živ danas bi se okretao u grobu. Ne bi čuveni pisac bajki i priča za djecu mogao povjerovati kako su najkreativniji tvorci bajki završili u financijskom sektoru, poreznim upravama, Fini i odjelima za ovrhe.

Sa zavisti bi promatrao koliko maštoviti ljudi mogu biti kad se dovijaju sve boljih i maštovitijih načina za oporezivanje, globljenje, kažnjavanje i sve ostale radnje, kojima se obično opisuje ljubav svakog građanina prema vlastitoj državi. Kako je ta ljubav zadnjih godina dosta tanka, a država više ne živi u blagostanju, svi se ti kreativci moraju pomučiti kako bi namaknuli i smislili nove namete. 

Zadnji su nenadano bljesnuli u Ministarstvu kulture s prijedlogom naplate HRT pristojbe po načelu – ako si živ i imaš domovnicu plaćaš pretplatu taman da si slijep, gluh i glup do te mjere da nikada u životu nisi mogao vidjeti televizor, a kamoli da si čuo za HRT.

 Teorija kaže kako je to pravedno, jer će svima biti odrezano jednako, sve za naše dobro, jer bi bez javnog servisa ionako bili slijepi, gluhi i glupi kakvima nas očito smatraju u Ministarstvu kulture. Trudeći se u vlastitom osmišljavanju nameta oni su i nehotice dotaknuli budućnost i najavili nove progresivne i turbomoderne metode oporezivanja. Ako se usvoji načelo po kojem je dovoljno postojati na ovom svijetu da čovjek postane tv-pretplatnik, sasvim je jasno kako su i neke druge, jako atraktivne opcije na raspolaganju. 

  Ako je čovjek živ, to znači da diše, a ako diše, to znači da troši državne resurse, a ako troši ono što je državno, red je da plati porez. Naš dobri, stari, hrvatski zrak ne bi smio biti tek tako na raspolaganju svakoj individui koja želi živjeti. Trebalo bi im odrezati porez, odrediti kriterije naplate, eventualne olakšice za astmatičare i pacijente na pulmologiji, a ostalima odrezati po uzoru na tv-pretplatu.

Svima jednako i pošteno. Zgodno je i to što bi neplatiše bilo relativno lako riješiti zraka i života, pa bi i ta neefikasna ovrha otišla u zastaru. Bilo bi dovoljno obučiti novu službu u poreznoj upravi, možda prekvalificirati tv-inkasatore, oboružati ih portabl-plinskim komorama s kojima bi svakog neplatišu, brzo, efikasno i humano, lišili zraka, kojeg su ionako ilegalno koristili. 

Čini vam se pretjerano? Stvari ipak idu u tom smjeru. Slično je s porezom na nekretnine. Ako nisi gol i bos, na javnoj kuhinji i u šatoru, to znači da imaš krov nad glavom, a ako već nisi govno na kiši, red je platiti porez na nekretnine. Nije daleko ni priča o fiskalnim blagajnama, gdje čak i tržišna ekonomija u poreznoj represiji vidi priliku za zaradu.

Upravo su krenule reklame za najnovije prenosne kompjutere s kojima bi poduzetnicima navodno život trebao biti lakši. Riječ je o tabletima sa fiskalnim blagajnama, šminkerskoj spravici za primjenu najnovijeg poreza, koji je prestravio mnoge ugostitelje i trgovce, pogotovo one male obrte i tvrtke, one što preživljavaju, jer nešto posla ipak obave na crno. Sad bi kao trebali masovno pohrliti u trgovine po svoj tablet. 

Kad bi danas stari majstori pisali bajke ne bi vuk onako seljački proganjao Crvenkapicu, kucao joj na vrata, navlačio se s bakom i lažno se predstavljao. Samo bi joj gurnuo tablet sa fiskalnom blagajnom pod vrata i gospodski otišao znajući kako će mu Porezna uskoro servirati Crvenkapicu na pladnju. Ne bi ni stari dobri Hans više pisao Djevojčicu sa šibicama, već Djevojčicu pod ovrhama, a Palčica sigurno ne bi živjela u šumi izbjegavajući porez na nekretnine. 

Što bi Braća Grim napravila Snjeguljici strašno je i pomisliti. Pitanje je što učiniti ako vam utočište pruže patuljci, koji rade na crno u rudniku, a još su i sumnjivi, jer imaju kuću usred šume, sigurno neprijavljeno, možda i bez građevinske dozvole. Ako je pravde i poštenja ne bi Snjeguljica trebala petljati s njima. Svaki bi patuljak prvo trebao dobiti fiskalnu blagajnu, prijaviti porez, pa tek onda priča može ići dalje sve do sretnog svršetka kad princ na bijelom konju stigne s rješenjem o povratu poreza u ruci. 

Nije dobro kad su poreznici najkreativniji u državi, jer je njihova poanta uvijek u cijeđenju suhe spužve. Dan kad se u Hrvatskoj više neće imati što cijediti nije daleko, pa će i priču o boljem životu temeljenom na većim porezima i odricanjima siromašnih, biti sve teže prodati. Nisu ni porezni obveznici toliko glupi da vjeruju u bajke.