Valjda je po stoti put stigla najava da bi ta divna i sveprisutna bitka protiv zločestih Mađara u MOL-u mogla početi. Još jednom ide stara priča. Naši Linić i Čačić, teški artiljerci, vode sedmu ofenzivu protiv njihovih… Kako li se već zovu? György, Szabolcs, József, Ferenc, Oszkár, da ne nabrajamo dalje, to su samo imena ljudi u Nadzornom odboru. Na prvi pogled, anonimci, pomislio bi čovjek da će ih Čačić i Linić, takvi kakvi jesu, pojesti za doručak i onda zatražiti repete. Samo što stvari baš i nisu tako posložene. 

  Posljednje vijesti o zaoštravanju odnosa i sastancima na rubu prekida zbog svađa hrvatskih i mađarskih predstavnika u Ini potvrđuju ono što je već neko vrijeme očito. Višekratne prijetnje predstavnika hrvatske Vlade nemaju nikakav konkretan učinak. Njihovi oštri medijski istupi o neprihvatljivom odnosu uprave Ine prema investicijama, poglavito u hrvatskim rafinerijama u Sisku i Rijeci, ne daju rezultate. Isto vrijedi i za prijetnje zatvaranjem benzinskih crpki i slanjem inspekcija. Iako nitko u javnosti ne govori o vrlo skupoj sanaciji bivše rafinerije na Mlaki u središtu Rijeke, jasno je koliko je ogroman i taj problem, čije se rješenje odgađa već desetak godina. Uzaludna se pokazuje i najava ulaska predstavnika Vlade u Nadzorni odbor Ine, iako je bila iskazana odlučnost, čak i samog premijera Milanovića, u ignoriranju stava i preporuke Europske komisije kako političarima nije mjesto u nadzornim odborima. 

 Hrvatska ima puno pravo biti nezadovoljna, jer se privatizacijom Ine i ulaskom MOL-a, umjesto željenog razvoja i konkurentnosti Ine s velikim srednjoeuropskim kompanijama, otišlo u sasvim suprotnom smjeru. Izgubljen je veliki dio tržišta u regiji, a one spomenute dvije rafinerije više nisu previše bitne u kontekstu izvoza i opskrbljivanja Slovenije, BiH, Crne Gore ili Makedonije. Od zlatne koke najveća nacionalna naftna kompanija postala je obična iluzija nekadašnjeg ugleda i utjecaja. Samo što Mađari nisu krivi za to. Inu su prodali Hrvati. Još 2003. godine kada je koalicijska Račanova Vlada za početak dala 25 posto plus jednu dionicu za mizernih 505 milijuna dolara. Mizernih u kontekstu višestruko većeg profita, kojeg je u kasnijim godinama MOL ostvario. Za nastavak privatizacije Ine zasluge snose neki drugi ljudi, prije svih Ivo Sanader i Damir Polančec, odnosno HDZ-ova Vlada, koja je novim dioničkim ugovorom omogućila MOL-u stjecanje upravljačkih prava u Ini. Tko je i koliko mita primio za to tek bi trebao odlučiti sud na procesu bivšem premijeru Sanaderu. Neovisno o pravorijeku svakome je danas kristalno jasno kako je privatizacija Ine bila štetan posao od kojeg Hrvatska dugoročno nije dobila gotovo ništa dobro. Čak i posljednje pozitivne vijesti o »pronalasku« novih količina nafte na poljima u Slavoniji ispadaju tragikomične, jer je pitanje hoće li od toga neke koristi imati Hrvatska, odnosno hoće li se barem dio tih dodatnih prihoda vratiti kroz investicije, završiti u Mađarskoj ili negdje drugdje, ovisno o tome gdje će to MOL-u i tržištu odgovarati. Izvjesno, cijena litre benzina zbog toga neće biti manja niti za jednu lipu. 

  Linić neće ići tako radikalno, već će uglavnom racionalno objašnjavati kako više ne možemo živjeti na dug, pa je zato bolje prodavati državnu imovinu. Pritom tema nije pitanje kako će novi vlasnik sutra upravljati Croatia osiguranjem i Hrvatskom poštanskom bankom, kamoli to što je vrijeme za prodaju daleko od idealnog. U zaključku je suludi paradoks ekonomske teorije Čačića i Linića. Teško nam je nešto pametno napraviti u Ini zato što smo jučer loše prodavali i privatizirali, ali se možemo spasiti samo ako to opet napravimo u drugim državnim tvrtkama. Zato bi i njihova bitka za Inu mogla ostati tek na razini medijske legende. Bit će i osma, deveta i deseta ofenziva, upitan je tek rezultat.