Što je manje navijača na tribinama to je je više razloga za gradnju još većeg i skupljeg stadiona. Za Maksimir je to tričavih 200 milijuna kuna. Na novinskim naslovnicima vrišti kako Milan Bandić te novce daje za Dinamov stadion, iako neće niti jednu lipu izvaditi iz vlastitog džepa. Platit će porezni obveznici, isti oni koje je još donedavno gradonačelnik Zagreba pozivao na referendum o stadionu, koji nikada nije raspisan, jer je u međuvremenu i sam Bandić shvatio kako nikoga ništa ne treba pitati, već mu je najbolje zavući ruku u tuđe džepove i jednostavno potrošiti novce. Ne brinući pritom koliko bi se vrtića, škola ili bolnica moglo izgraditi, popraviti, modernizirati. U vrijeme kad priprema Holding kao dobru gradsku udavaču za prodaju zbog nagomilanih dugova. Da se ne govori o otvaranju ponekog radnog mjesta ukoliko bi najveći hrvatski grad tim novcima stvorio uvjete za privlačenje investicija od kojih bi doista svi građani mogli imati neke koristi.

   Priča o sportskim objektima u Hrvatskoj ujedno je priča o megalomaniji bez pokrića. Od gradnje arena za rukomet u vrijeme Ive Sanadera od kojih je najgora priča splitskog Spaladiuma, pa sve do bliže povijesti Maksimira koju je odredio bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman namjerivši svojoj Croatiji izgraditi nevjerojatnu skupu igračku od nekih pola milijarde eura. Nije se dogodilo, nije ni moglo. Tih novaca nije bilo, stadion je tek raskopan, postavljena je jedna tribina i sportski objekt pretvoren je u arhitektonsku noćnu moru i vreću bez dna kojoj nedostaje tek dovoljno veliki luđak koji će u nju sipati novce.

   Kako se uopće može dogoditi da u ovoj posvemašnjoj krizi i višegodišnjem raslojavanju hrvatskog društva na sve veću sirotinju gorući problem postane izgradnja jednog užasno skupog stadiona? U četvrtak je na utakmici Lokomotive i Rijeke bilo svega 300 ljudi. Toliko malo da su im i čaj mogli besplatno dijeliti. Dinamo je pak ušao u povijest kao jedna od najgorih ekipa Lige prvaka ikada, ne samo po rezultatima, već i po posjećenosti, čak i kad su se karte prodavale u bescjenje. Na hokeju se u Zagrebu redovito skuplja više gledatelja nego na nogometu. Dinamo Zagrepčane ne zanima ni blizu kao nekada, jer dobar dio ljudi to opravdano doživljava Mamićevom menadžerskom prćijom, a ne gradskim klubom. Na tim sablasno praznim tribinama već cijelo desetljeće odzvanjaju samo uvrede. Prosjek gledatelja jedva dostiže udio od desetak posto kapaciteta Maksimira. Kojeg više ni hrvatska reprezentacija ne može napuniti.

   Ipak se uvijek pronađe neki argument za mazanje očiju javnosti. Možda se nacionalni stadion napuni na Univerzijadi. Moći će sad i Davor Šuker pričati o domaćinstvu poneke utakmice za Europsko prvenstvo u nogometu 2020. godine. Ako UEFA uopće odredi Hrvatsku kao jednu od niza zemalja domaćina. Na stranu i činjenica što mnogo bogatije i razvijenije države od Hrvatske imaju manje i jeftinije stadione. I većini ne pada na pamet danas ulagati sredstva poreznih obveznika u njihovu izgradnju. Hrvatska tu naprosto nema nikakvih razumnih kriterija. Bandiću nije važno što se za cifru određenu za novi Maksimir u kojeg je već ulupano barem 800 milijuna kuna realno mogu izgraditi dva savim nova, komforna i moderna stadiona. Naravno da to ne treba raditi, ali je usporedba vrijedna kako bi se shvatila razina megalomanije.