Šteta je do kraja ne iskoristiti znanje, iskustvo i pravnu ekspertizu Branimira Glavaša. Stanje stvari oko donošenja ustavnih promjena govori kako se najveći stručnjak za hrvatske pravne zavrzlame nalazi u Kazneno-popravnom domu u Mostaru, već četvrtu godinu.

Lako je to razumljivo, nadasve logično, od Glavaša boljih nema, kad se već hrvatska Vlada na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem već mjesecima ponaša kao da Ustavni sud RH pojma nema o ničemu, a onda zbog političkog pragmatizma smatra kako je daleko bolje konzultirati osuđenog ratnog zločinca u drugoj državi.

 Pretjerana ocjena. Možda i jest ako se uzme u obzir da je SDP s partnerima samo pokušao osigurati podršku u Saboru od strane Glavaševog HDSSB-a kako bi se dobilo dovoljno ruku za promjenu Ustava, te stavila točku na zamornu priču o lex Perkoviću i eventualnom izručenju sive eminencije tajnih službi u Hrvata, kako u Jugoslaviji, tako i u samostalnoj Hrvatskoj. 

  I tu je potrebno razmotriti problematiku uvjeta u kojima se ustavne promjene u Hrvatskoj donose. Pitanje je kakva je kvaliteta knjižnice u mostarskom KPD-u i je li našem ustavnom ekspertu bila dostupna sva neophodna stručna literatura bez koje nije jednostavno procijeniti što je i kako činiti s jednom tako ozbiljnom i osjetljivom stvari kakva je hrvatski Ustav.

Može biti da je Glavaš umjesto Povijesti ustavnog prava mogao posuditi tek Družbu Pere Kvržice ili Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Kosjenku i Regoča, inače sjajne dječje knjige, čija je jedina zamjerka što njihovi autori uopće nisu vodili računa o Josipu Perkoviću. O Ustavu da se ne govori. A onda ni Glavašu sigurno nije bilo lako.

Možda njegovi odvjetnici nisu uopće plaćeni za savjetovanje o Ustavu, već samo za smanjenje kazne zbog ratnih zločina. Trebao je premijer Milanović prethodno neke stvari provjeriti, možda i osobno skoknuti do Mostara, kupiti tri Milka čokolade s lješnjakom, jednu dobru domaću makovnjaču, brandiranu domaću rakiju prepečenicu, dodati božićni kolač, pa sve to strpati u jednu divnu pletenu košaru umotanu u celofan s mašnicom. I odnijeti sve to u zatvor, pa propitati kakva je kvaliteta knjižnice i eventualno nadopuniti tamošnji fond. Ovako je stvar zapela na samom početku. 

 Moguće je sasvim da je Glavaš neki dan stajao u redu pred zatvorskom telefonskom govornicom i razmišljao što učiniti. Iznerviran dugim čekanjem, a imao je samo pet minuta na telefonu, na što ga uvijek upozorava onaj strogi zatvorski čuvar, morao je u tako kratko vrijeme razložiti posljedice konzumiranja europskog uhidbenog naloga, problem moguće zastare i opasnosti od amnestije za Josipa Perkovića, odnosno zabrane vođenja postupka protiv njega u Hrvatskoj. Može biti da je i veza bila loša, a on nije ni dobro čuo šta ga pitaju.

  – Šta, šta, Perković, koji Perković? Ustav, zar nije ćirilica sad na redu? Pa brak je prošao na referendumu. Tko je bio majstor Mrkonja? Ne čujem. Šta? Ma ne znam ja to, nemojte ništa podržavati. Jesi me čuo, nemojte vi ništa tamo glasati, pa nećemo se petljati s tim komunjarama, odbrusio je Glavaš. I tako su propale ustavne promjene. A saborski zastupnici otišli na prijevremeni božićno-novogodišnji odmor u trajanju od gotovo mjesec dana, iako su uludo prethodno potrošili dnevnice i putne troškove. 

  Kažu da su se HDSSB-ovci konzultirali s pravnim stručnjacima, profesorima na Pravnom fakultetu u Osijeku. Naravno i s Glavašem. Nikad se neće točno znati tko je što rekao, ali je svakako bilo od početka predvidljivo kako će završiti Milanovićev saborski savez s Glavaševom strankom.

I sad su svi na muci. HDZ tvrdi da nedonošenje Ustava olakšava postupanje s obzirom da 1. siječnja stupa na snagu Zakon o pravosudnoj suradnji, pa će se ispoštovati europski uhidbeni nalog, a Perković biti sproveden na brigu njemačkom pravosuđu. Drugi upozoravaju da Vrhovni sud može odbiti, a može i dozvoliti njegovo izručenje, vrag će ga znati. 

 Na kraju je utješna jedino spoznaja da bi Perković doista mogao biti izručen i prije veljače iduće godine do kada se predviđa promjena Ustava ukoliko se hrvatske političke stranke o tome uspiju dogovoriti. Najbolje da se više niti ne dogovaraju. Od toga ništa dobrog nije proizašlo.

A Nijemci, temeljiti kakvi već jesu, možda natjeraju Perkovića da ponese sa sobom svoju famoznu crnu bilježnicu u kojoj se kriju svakakve neugodne tajne. Nije u redu da čovjek koji toliko mnogo zna o svemu što se događalo u bivšoj i sadašnjoj državi već desetljećima šuti kao zaliven.

Dajmo Perkoviću da priča. A Glavaša ostavimo sadašnjem knjižnom fondu zatvorske biblioteke. Giti, Hlapiću i majstoru Mrkonji. Taman da nikad ustavnih promjena ne bude. Bolje i to nego da ih kreira osuđeni ratni zločinac iz bosanskog zatvora.