Gorka je to sudbina. Da ti policija zakuca na vrata. I zaštitari. Ulaze u kuću ili stan i tjeraju vas da odete. Bilo gdje. Na ulicu. S djecom, kolikogod da ih ima. Ili bolesnima, čak i najteže oboljelima. Nema iznimke.

Posljedica je to jedne duboko strašne riječi. Ovrha. Sinonima za okrutnu pljenidbu imovine. Koja se može svakome dogoditi. Dovoljno je da budemo među onih 100.000 ljudi za koje se predviđa kako će naredne godine u Hrvatskoj izgubiti posao. 

   Začudo, hrvatska Vlada se oko ovog problema ne zabrinjava previše. Ne slijede primjere nekih drugih država, koje su odlučile stati u zaštitu svojih građana, kao što su to učinile vlade u Španjolskoj ili Italiji, gdje su zabranili ovrhu na prvu nekretninu. Onoj u kojoj stanujete, pa slijedom elementarne solidarnosti i humanosti ne smijete biti izbačeni na ulicu s nekoliko kofera. 

   Ako statistike govore kako se broj ovrha nad nekretninama u Hrvatskoj povećao nevjerojatnih 20 puta u zadnjih 7 godina, kao i da je 90 posto tih ovrha nad građanima, a ostalih desetak posto nad tvrtkama, očito je odavno trebalo nešto učiniti. A ne sjediti skrštenih ruku. Ako se broj građana s blokiranim računima približava brojci od 300.000, otprilike slično kao i broj nezaposlenih, bilo bi razumno i odgovorno održati tematsku sjednicu hrvatske Vlade samo na ovu temu. Pa razmotriti kakvi se sve modeli mogu uvesti u ime zaštite građana u najtežoj situaciji. 

   Umjesto bilo kakve reakcije u Hrvatskoj vlada divlji i beskrupulozni biznis u jednoj novoj gospodarskoj grani pod nazivom ekonomija prisilne naplate.

Već je godinama ovdje normalno da na tuđoj bijedi dobro zarađuju odvjetnički uredi, javni bilježnici, Fina, banke na kamatama i svi ostali čije su nemale snage upregnute u prisilnu naplatu. Nema veze što je apsolutno nemoralno na dug od 100 kuna naplatiti 1.000 kuna ovršnih troškova i kamata.

Ta lihvarska zarada posljedica je činjenice da su građani ostavljeni kao meta za odstrel, glineni golubovi na vječitom nišanu. Pritom je upitno hoće li nešto pozitivno promijeniti izmjene i dopune Ovršnog zakona na čije se usvajanje predugo čeka. 

  Iako ima rješenja. Hrvatska nije Island pa da svojim građanima otpiše hipotekarne dugove, ali bi konačno trebala učiniti nešto. Bilo što. Sve je bolje od ničega. Proglašenje osobnog bankrota već godinama stoji u ladicama, iako bi pomoglo. Na izmjene Zakona o ovršnom postupku također se predugo čeka.

A dovoljno je tek zrnce inovativnog pristupa s minimalnim instinktom za pravdu, pa zamisliti kako u ovoj državi postoji podosta sjajnih kandidata za pomoć žrtvama deložacija. Recimo ljudi kojima je dokazano i presuđeno za kriminal te slijedom toga zaleđena vrijedna protupravno stečena imovina. Iako još nisu na vidiku pravomoćne presude u slučaju Remorker Nadan Vidošević se čini savršenim primjerom za rješenje nekih problema.

Njegove inkunabule, dvorac sa vrijednom galerijom slika, dva mercedesa u garaži, preparirani polarni i drugi medvjedi, vikendice, kuće, jahta, stanovi… Dovoljan bi bio jedan fond građanske solidarnosti pod okriljem države u kojeg bi se slijevao novac od prodaje nezakonito stečene raskoši, kojeg je onda jednostavno usmjeriti na pravu adresu.

I njome platiti poneki račun za obitelji sa pet, šest ili više članova, što se stiskaju u 40 ili 50 kvadrata stana iz kojeg trebaju biti izbačeni na ulicu. Za njih bi Nadan Vidošević bio bolji Djed Mraz nego pravi djedica duge sijede brade s naramkom darova.

Pa tome dodajte nemalu imovinu Ive Sanadera ili osumnjičenih u aferi Remorker za novac ukraden iz Hrvatskih autocesta ili imovinu Vladimira Zagorca, pa će biti jasno kako su u pitanju milijuni kuna. Može se sve fino podebljati s malo većim porezom bankama od čega bi i jedan posto u fondu građanske solidarnosti bio velik doprinos. I opravdan. 

  Tolike su rizične kredite plasirali, pa bi dio tog rizika trebali osjetiti na svojoj koži. Može i Fina dati jedan postotak prihoda od ovršnog kamatarenja. Ni tu se ne bi moralo stati, već propisati samo 5 posto, može i na dobrovoljnoj osnovi, udjela u plaćama državnih dužnosnika većih od 10.000 kuna.

Onda to nitko ne bi zvao političkom demagogijom. Znalo bi se gdje novac ide. I skupilo podosta s dobrim razlogom. A Hrvatska bi mogla postati primjer socijalne osjetljivosti drugim državama sa istim problemom. 

   Na kraju krajeva, što je čovjek bez doma? Onog doma koji nema apsolutno nikakve veze sa urlanjem Joe Šimunića pred maksimirskom tribinom. Mnogi su u Lijepoj našoj »Za ulicu spremni«. A bolje bi im legao smještaj u Planinarskom domu u Nadanovoj goranskoj oazi. Uz vatricu u kaminu i ugodno štivo skupocjenih inkunabula iz 15. stoljeća. Blaženi odmor nakon potucanja po lihvarskim planinama Republike Hrvatske.