Kako ljude uvjeriti u opravdanost štednje? Svojim primjerom? Osvjedočili smo se da taj pristup ne ide. Plaće državnih dužnosnika su iste kao i prije. Agencija, općina, gradova, županija, savjetnika, konzultanata i državnih menadžera ima kao i prije. Luksuznih limuzina u voznim parkovima također, privilegije nisu smanjene, pa je očito da štednja mora udariti po leđima naroda. A taj ponekad zna biti nazadan i zatucan. Nije sirotinji jednostavno objasniti zašto će svima nama biti bolje ako što prije budemo imali što manje. 

   Najbolje je organizirati tombolu i pošteno iz bubnja izvući nekoliko sretnika od 358.789 nezaposlenih koliko ih je bilo jučer, pa ih odvesti na mali godišnji odmor u Tuheljske toplice, gdje bi se zajedno timski uzdizali sa SDP-ovcima i uživali u čarima hrvatskog političkog turizma. Profesori u školama bi bili oduševljeni, jer bi im netko konačno platio »cipelarinu«, ne samo do učionica, već do toplica s bazenima, teretanom i saunom, gdje bi se mogli družiti s vodećim ljudima države i bistriti najbolja politička rješenja za budućnost svojih učenika, mladih koji u školskim klupama gaje ambicije i snove o odlasku iz Hrvatske u neku drugu, uspješniju i moderniju državu, gdje se bolje živi. Nigdje nije tako lijepo voljeti svoju domovinu Hrvatsku kao u Švedskoj, Švicarskoj, Novom Zelandu ili na Baliju. I klinci to već znaju. 

  Trebalo bi dovesti i onog prevoditelja s komemoracije Nelsonu Mandeli u Tuheljske toplice. On bi lijepo mogao satima stajati iza Zorana Milanovića i svako toliko hvatati se za uši, oči, pokazivati dva prsta ili jedan, kimati, namigivati, pućiti usne i gladiti obrve, a nama bi barem bilo lakše, jer bi nam netko zorno, iz minute u minutu, pokazivao kako se oko toga što naš premijer priča, ne treba sekirati, jer on ionako nije puno toga pametno rekao od kada je došao na vlast u Hrvatskoj, zemlji koju su opljačkale kolege iz oporbe i tako dale vječito opravdanje SDP-ovcima i ostalim članicama Kukuriku koalicije za potpunu dezorijentiranost i gubitak svake ideje o tome što im je činiti za bolji život nesretnika koji su ih izabrali i postavili na vlast. Oni su imali zanimljive dvije godine na čelu države. Tamo su nas prvo trebale spasiti državne investicije, pa je Čačić završio u zatvoru, a od investicija se odustalo samo zato da bi se sad na njih opet ozbiljno računalo. Porez na nekretnine bio je jedan od najvažnijih zakona, sve je bilo spremno, ali se i od njega odustalo, jer za to nije htio čuti koalicijski partner HNS. Privatizacija je počela i zapela prije negoli je i počela, jer nitko ne želi dati ozbiljne novce za Hrvatsku poštansku banku, a za Croatia osiguranje je ionako od početka bilo jasno kako ova vrijedna tvrtka može biti prodana samo debelo ispod vrijednosti svojih nekretnina. Monetizacija autocesta tek treba doživjeti fijasko, jer će se pokazati kako nitko nije dovoljno lud istresti tri milijarde eura za autoceste, jednako kao što se ni monetizacijsko-koncesijski ugovor ne može pripremiti i realizirati do kraja naredne godine. Kad i to propadne možda ćemo se vratiti Ini i vječitim pregovorima s Mađarima, nekim novim porezima ili razmisliti o tome koji su lijekovi u bolnicama doista potrebni, a koje bolesnicima možemo uskratiti ukoliko će i bez njih ostati još neko vrijeme na životu. 

  Čari hrvatskog političkog turizma mogu imati i međunarodni karakter. Bilo bi dovoljno da barem jedan nesretnik s liste socijalne pomoći bude nagrađen putovanjem s ministrom poljoprivrede Tihomirom Jakovinom s kojim bi mogao podijeliti predivnu sobu na Baliju po mizernoj cijeni od 500 dolara na noć po glavi. I usput čavrljati o poljoprivrednoj reformi u Slavoniji dok im nad glavom pirka ugodni indonezijski povjetarac što povija polja riže u daljini. Za kraj bi lijepo zaplivali s delfinima shvaćajući kako je težak i kompliciran razvoj poljoprivrede. Pa bi i onaj socijalni slučaj konačno razumio koliko je Bali u stvari grozan i zašto je premijer Milanović ministra Jakovinu morao veslom tjerati na taj daleki i opasni put. 

   Stvari su odavno prerasle u grotesku. Hrvatskoj Vladi je neophodan team building s vlastitim narodom. Jer se kao nikada ranije povećavaju socijalne razlike između državnih dužnosnika i većine građana. Nevjerojatno je da niti dvije godine od preuzimanja vlasti ne žele razumjeti kako moraju drastično rezati i svoje plaće i privilegije ako žele zadržati barem mrvicu vjerodostojnosti. Umjesto toga, lijepo je na Baliju, a neće biti loše ovog vikenda ni u Tuheljskim toplicama. Sve što SDP-ovci tamo trebaju učiniti jest još jednom zanemariti sve veću sirotinju u Hrvatskoj. Dok istu planiraju natjerati na štednju i život u još većoj bijedi. Začudo, nije ih sram. Misle da je sve u redu, iako ne može potrajati još dugo. Samo dok se i njima ne uplati »cipelarina«. A to je tek pitanje vremena.