No pasaran ćirilica! Tako barem govori Zoran Milanović u vlastitoj novoj krilatici prevedenoj na jezik parole koja se često koristila u Španjolskom građanskom ratu. Naš premijer naravno nije mogao biti na strani španjolskih komunista, premlad je za takve stvari, ali nipošto nije toliko zelen da još jednom ne pokuša zauzeti tvrd i principijalan stav oko nekog političkog pitanja.

Sad je to najava novog referendumskog ustanka protiv nove referendumske blamaže, koja se priprema, a riječ je o izjašnjavanju o pravu manjina na korištenje vlastitog pisma, u ovom slučaju desničarima omrznute ćirilice. Tko je hrvatski Franco u ovoj priči doista ne treba ni nagađati, kandidata je ionako podosta. Ali, zabrinjava kratka i poražavajuća povijest Milanovićevih kategoričnih i odlučnih izjava o sličnim pitanjima. 

   Zadnji put je premijer bio ovako čvrst i jasan upravo kad je bila riječ o Vukovaru i ćirilici. Bilo je to još za babljeg ljeta, početkom rujna kad je Milanović kazao kako je postavljanje dvojezičnih tabli »trijumf hrvatske volje i trijumf hrvatske države«, pa je onda još dometnuo i kako »je prošlo više od 20 godina od Zakona o amnestiji i da Hrvatska u pobjedi mora pokazati velikodušnost, a u miru dobru vjeru i dobru volju te poštovati zakone«.

Na svako upozorenje da je možda ipak prerano za stavljanje dvojezičnih tabli u Vukovaru premijer tada nije želio ni čuti, pozivao se na pravnu državu i poštovanje zakona ne odstupajući ni milimetra. Sve dok nije i sam otišao u Vukovar i sastao se sa samoproglašenim stožerom, koji je ovih dana navodno prikupio oko 500.000 potpisa za referendum o ćirilici.

Upravo zbog toga treba podsjetiti na premijerov salto mortale u Vukovaru i sljedeću izjavu. »Izdao sam nalog za povlačenje policije u dogovoru s ministrom unutarnjih poslova, a sada je na svačiju odgovornost kako će se ponašati, nadam se da će ovo smiriti situaciju«.

Milanović se povukao i poštovanje zakona o kojem je prethodno toliko govorio ostavio individualnom izboru. Bilo je za to i razloga, jer su stvari počele eskalirati do razine fizičkih sukoba policije i protivnika ćirilice, ali je šteta svejedno napravljena. Očekivano, ploče su nastavile padati, a vlast ih je krenula uvijek iznova postavljati u igri iscrpljivanja živaca. Igri u kojoj poštovanje zakona više nije bilo tako kruto, nije se dosljedno provodilo kako je to premijer trijumfalno najavljivao. 

  Ta toliko uporna nedosljednost šefa SDP-a svoju najgoru epizodu dobila je kod referenduma o braku. Taj je premijeru bio malo besmislen, malo nepotreban, ali je cijelo vrijeme govorio da ga jednostavno ne može spriječiti. Štoviše, ne da ga nije spriječio, već ga je SDP, između ostalih, podržao u Saboru.

Enigmu o tome zašto Sabor nije tražio od Ustavnog suda da procijeni ustavnost pitanja nedavno je razriješila Aleksanda Kolarić gostujući kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u dva. Nekima se ne sviđa sastav Ustavnog suda, kazala je Kolarić i otkrila krajnje banalnu pozadinu netrpeljivosti između Vlade i Ustavnog suda.

Upravo bi to mogao biti razlog zbog kojeg i danas Milanović govori kako će referendum o ćirilici spriječiti, ali svejedno nipošto neće ništa tražiti od Ustavnog suda. Rezultat se svodi na spoznaju kako se prava istospolnih zajednica nisu trebala braniti. Oni valjda nisu dovoljno važni, pa im većina slobodno može uskraćivati prava.

Samo nezreli i nedovoljno ozbiljni političari sebi mogu dopustiti takvo zalijetanje na nepoznat i sklizak teren ćirilice u Vukovaru, gdje su u jednom trenutku tvrdo stavljali dvojezične tabele pravdajući se poštivanjem zakona, da bi onda od toga prešutno odustali. Stoga itekako treba pitati vrijedi li išta Milanovićev »no pasaran« za referendum o ćirilici.

Velike su to izjave, ali su djela iza njih dosad bila jako malena. A rezultat toliko loš da se SDP-ovci s nostalgijom mogu prisjećati kronične neodlučnosti Ivice Račana. Čak je i njegovo »odlučno možda« bilo bolje od »no pasarana« Zorana Milanovića.