Egipćani se diče piramidama, Parižani će svakom s ponosom pokazati Eiffelov toranj, kad dođete u New York ne možete zaobići Kip slobode, a Kinezi će s pravom raditi brand i turističku atrakciju od Kineskog zida, jedinog objekta koji se vidi iz svemira. Hrvati zato imaju Pelješki most, mitski objekt nevidljive, ali fenomenalno atraktivne vizure, čija je priča toliko zanimljiva da je neophodno od nje stvoriti komercijalni biznis. Kako? Odgovor na to pitanje ponudili su ljudi koji najbolje znaju kako se živi u Hrvatskoj i kako se za nju boriti u bespućima hodnika briselske euro-administracije. Naravno, riječ je o našim europarlamentarcima, SDP-ovom Olegu Valjalu i HDZ-ovoj Dubravki Šuici, koji su uspjeli napraviti žalosnu smijuriju od naoko banalnog pitanja tko je prvi, a tko tek drugi postavio pitanje Europskoj komisiji o tome koji je njihov službeni stav o gradnji Pelješkog mosta. Šuica se posebno potrudila dokazati kako je ispred Valjala želeći valjda time pokazati vlastitoj biračkoj bazi kako je upravo ona uvijek i svagdje spremna prva utrčati na branik ostvarenja povijesnog sna o spajanju juga Hrvatske sa ostatkom zemlje uz obilazak tog mrskog komadića stranjske obale u Neumu. 

  Suluda povijest izgradnje mitskog Pelješkog mosta pritom uopće nije važna. Nema veze što je HDZ triput otvarao gradilište nevidljivog objekta između Komarne i Brijeste, dvaput Ivo Sanader, a jednom Jadranka Kosor. Nećemo sad valjda spominjati neugodnu činjenicu da je most projektiran tako da ga hrvatske tvrtke, koje su dobile posao, nisu ni mogle izgraditi, jer takvu tehnologiju izgradnje nisu imale. Bilo bi valjda zlonamjerno reći kako nikada s BiH nije dogovoren ovaj projekt, iako se isti godinama provodio, barem su nas tako uvjeravali predstavnici bivših vlada. Sve je to lijepo papala maca samo da bi Dubravka Šuica bila prva na braniku Pelješkog mosta. I objektivno stvar ne bi trebala stati samo na tome. Zamislite hrpu čeških, talijanskih, njemačkih, kineskih i tko zna kojih turista kako masovno i svakodnevno obilaze mitski objekt hrvatskog ponosa u organiziranoj pratnji turističkog vodiča, koji im može s ponosom objašnjavati što se sve tamo odigravalo.

»Evo, ovo je kamen s kojeg je Sanader rezao vrpcu prvi put, a na ovu se stijenu naslonio drugi put zagledan u morsko plavetnilo i Pelješac u daljini. Tu dole, ne vidi se baš, jer je more duboko, nalaze se temelji Pelješkog mosta, čija su gradnju više puta počinjali i nastavljali još 2008. godine. Tko zaroni i nađe temelj, ima besplatni ručak u Neumu ili Opuzenu, po vlastitom izboru.« I onda bi priča išla dalje o mostu koji je barem jednako poznat i star kao onaj u Mostaru, pa bi, zašto ne, trebalo organizirati i skokove s Pelješkog mosta. Ne može biti neki problem zakucati privremeno kakav stup u more, mogu to i hrvatski građevinari napraviti, jer im se ionako moralo platiti 170 milijuna kuna za godine čekanja na izgradnju, koju nikada nisu pošteno započeli, a kamoli završili. Pa nek cijela Europa vidi da se s Pelješkog mosta može letjeti i više i ljepše nego u Mostaru, kao i da je more toplije od Neretve, a ugođaj i atrakcija neviđeni. Naprosto sjajni. O bungee jumpingu s Pelješkog mosta ne treba ni govoriti. To može biti i nacionalna disciplina. Tko se više izbeči i duže pokazuje srednji prst prema Nuemu u vrijeme leta do vode svakako bi trebao dobiti dodatne bodove žirija ili barem gratis vožnju brodicom između budućih lukova mosta. 

  Možda bi jedini problem u tom inventivnom pristupu mogao biti u pitanju tko se toga prvi sjetio. HDZ, SDP, možda i HNS. Kako to utvrditi? Na otvorenom prvenstvu političkih stranaka u preplivavanju do Pelješca? Nije ni to loša ideja, ali što ako prvi na cilj stigne netko iz Hrvatske stranke umirovljenika? Ili ne daj Bože Dragutin Lesar? Pa ne može se svakome pustiti da se hvali vlastitim doprinosom u izgradnji mosta koji ne postoji. 

   I nekako je logično pretpostaviti da bi prva na cilj stigla Dubravka Šuica, ali samo zato što je Sanader u zatvoru, pa ne može plivati, a Jadranka Kosor više nema stranačku iskaznicu u džepu, što je automatski diskvalificira iz utrke. Tako je to s legendom o Pelješkom mostu. Možda i ne znamo hoće li Europa dati novce za mitski objekat, ali barem znamo tko će se prvi pohvaliti čim se to dogodi. Sve ostalo je zaborav.