Tko bi to rekao? Što više ljudi s malom plaćom dobije otkaz, odmah raste prosjek plaća u Hrvatskoj?! To je uredno objašnjenje Državnog zavoda za statistiku o razlozima zbog kojih je prosječna plaća u godinu dana povećana za 50 kuna i sada iznosi 5.581 kunu. Mijenjala se struktura zaposlenih, pa su oni koji kvare prosjek izgubili posao. Ako nam te brojke pokazuju kako ćemo dalje potrebno je tek evidentirati najjadniji sloj radnog stanovništva s bijednim nadnicama od dvije, tri ili četiri tisuće kuna, pa pronaći način da im se što prije podijeli otkaz kako bi plaće u Hrvatskoj još porasle. Stvari nalikuju onom starom filmu o odrastanju u Sarajevu kad glavni junak Slavko Štimac vježba hipnozu pred ogledalom i papagajski ponavlja: »Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Svakoga dana u svakom pogledu…« Tako i mi. Vježbamo masovnu hipnozu spremni na svakojaka odricanja samo da nam statistički bude bolje. 

   Magovi iluzije na otvorenoj sceni prekjučer su se ukazali u vladi, gdje su predočene zadivljujuće brojke o stanju državnih investicija, koje su manje od onoga što se očekivalo, ali su svejedno sjajne, da ne kažemo odlične, iako tri operativno najvažnija ministra, Branko Grčić, Siniša Hajdaš Dončić i Ivan Vrdoljak, nemaju pojma što je s privatnim investicijama planiranim u iznosu od 50 milijardi kuna, koje inače predstavljaju oko 75 posto od ukupnog vladinog plana investicija, koje su usput rečeno umanjene za nekih 700 milijuna kuna u državnim poduzećima. Ali je stanje opet dobro, takva je barem poruka. Planovi se ostvaruju, a među konkretnim investicijama s kojima se ministri hvale su i cesta Sv. Kuzam-Križišće, širenje Brajdice, a sutra i Zagrebačke obale s cestom D-404, pa onda tunel Sv. Ilija, ceste oko Splita, cesta od granice s BIH do Metkovića i Ploča, dakle sve one infrastrukturne investicije kakvih je puno više bilo i ranijih godina, a nisu bitno povećale ni zaposlenost ni BDP, ali jesu dovele na prosjački štap Hrvatske autoceste ili Autocestu Rijeka-Zagreb, koje su toliko zadužene da ih treba dati strancima na upravljanje na 50 godina, odnosno provesti monetizaciju. 

  To je naravno direktno povezano s grubim istinama koje izgovara najaktivniji i najozbiljniji ministar u vladi Slavko Linić, koji neumoljivo ponavlja kako će uvesti red u državne financije bez obzira na kolateralne žrtve i bez obzira na jadikovke o sitnim trgovcima i preprodavačima, koji neće više na crnjaka uzimati niti bijednih deset kuna, a da ne budu sankcionirani. Na pitanje zašto nije zatvoren niti jedan veliki trgovački centar u Hrvatskoj, iako i sam Linić priznaje kako i kod njih ima ozbiljnih nepravilnosti i prijestupa, ministar indirektno priznaje kako su pravila takva da se njima mora gledati kroz prste. Njihov je promet i prihod toliko velik da onda niti neprijavljenih stotinjak, tisuću ili tko zna koliko kuna, nije razlog za drastične sankcije, odnosno nije tako velik prekršaj kao kad se nekoga uhvati sa sto kuna viška u blagajni, a ima otprilike isti prikazani promet, pa mu zato odmah treba prisilno zatvoriti posao na neko vrijeme. Tu činjenično postoji određena logika, ali je praksa takva da imamo sasvim predvidljivu situaciju u kojoj se jedan Todorić ili bilo koji strani ili domaći vlasnik velikog trgovačkog lanca, svakog jutra čim se probudi, može baciti na računicu koliko će tog dana postati bogatiji, jer će novi posao i prihod preuzeti od svih onih sitnih trgovaca i preprodavača, koji će svoje poslove zatvoriti, jer neće izdržati uvođenje reda na svojoj razini. Maloj razini, puno manjoj od Todorićeve, pa stoga i daleko manje važnoj od njegove. 

  Ono što se događa u Hrvatskoj bitno se ne razlikuje od onoga što se zbiva u svijetu kapitala i kapitalizma bez ljudskog lica, ali s neutaživim apetitom za stjecanjem maksimalne dobiti. Hrvatska također živi i kreira svoj sustav unutar globalnog procesa u kojem većina postaje sve siromašnija, a manjina sve bogatija. Utoliko i pouka suludih statističkih mjerila s početka teksta nije nikakva šala. Jednoga dana kad i Todorić provede restrukturiranje i otpusti dio bijedno plaćenih djelatnika na blagajnama, prosječne će plaće u Hrvatskoj porasti. Tko se tada pogleda u ogledalo i ponovi filmsku lekciju iz osnova hipnoze moći će zaključiti kako svakog dana, u svakom pogledu, postajemo sve siromašniji. Samo što to neće biti nikakva iluzija ili trik, već stvarnost. Čak i kad reda mora biti, nismo svi isti. Niti ćemo biti.