Kad bi Hrvatska imala odred neustrašivih boraca protiv kriminala po uzoru na Elliota Nessa i njegove nedodirljive oni bi danas naoružani strojnicama patrolirali po zaleđu Zadra i provjeravali lubenice i pomidore, porijeklo peršina s Grobnika, zavrtali ruku kumicama sve dok ne priznaju gdje stvarno nabavljaju robu ili bi kafenisali po terasama i vrbovali drukere koji nisu dobili račun za makijato.

Poseban odred tajnih agenata bi pod lažnim identitetom obrađivao područje fiskalnih blagajni. Danonoćno bi nagovarali trgovce da im prodaju nešto na crno, plaćali u gotovini i bez računa, bilo da kupuju bundu u butiku ili kilo srdele na ribarnici, pa bi onda kod primopredaje robe ispod pulta, slavodobitno uzviknuli: »A tu si ptičice. Gdje ti je račun, gdje je blagajna?«

I onda bi ko u najboljim akcijskim scenama natjerali sve da polijegaju po mokrom podu ribarnice s pritisnutom puščanom cijevi na sljepočnici sve dok im ne pretresu i izbroje posljednju kovanicu u džepovima prljavih radnih kuta. 

  U petak negdje u gluho doba noći riječka tržnica bila je poprište slične filmske akcije. Sa svih strana blokirane ceste, nemaš kuda mrdnuti, jer je krenula carinska kontrola na mjestu gdje svi već desetljećima dobro znaju kako se itekako ima što kontrolirati.

Mnogi su se u tim godinama šverca čak i obogatili i doista trebaju plaćati porez. Nije to sporno. I carinici su odradili dobar posao. Samo ostaje bljutav i bijedan okus u ustima kad se krene nabrajati zaplijenjena roba. Pet litara rakije, deset kila duhana, tri janjca na podu kombija, tone i tone luka, pomidora, peršina, kupusa, grožđa, banana, lubenica… 

 Istovremeno nećemo po portalima i novinama čitati o akcijama i blokadama elitnih zagrebačkih četvrti, o menadžerima i direktorima što su u gluho doba noći izvučeni iz kreveta kako bi objasnili odakle im BMW i džip u garaži, odakle im pet-šest stanova i kako je moguće u državnoj službi, makar i menadžerskoj, za svega nekoliko godina steći imovinu desetorostruko vrijedniju od prosjeka plaće.

 Odakle im televizor od 50.000 kuna u dnevnoj sobi, kako je bilo moguće opremiti stan u vrijednosti od nekoliko stotina tisuća kuna i kako su njihove supruge, djeca, tetke, bake i stričevi uspjeli na brzinu pokupovati stanove ili jahte, apartmane i vikendice.

Kako su dobili tako povoljne i brze kredite, kako se financiraju predizborne kampanje i zašto baš niti jedna donacija političkoj stranci nikad nije barem sumnjiva, da se ne govori o kakvoj ozbiljnoj istrazi političke korupcije. 

  Toliko se silna energija ulaže za očuvanje ubrzanog modela predstečajne nagodbe, koji svakako ima svoje pozitivne strane ponajprije zbog izbjegavanja beskonačno dugih, skupih i neefikasnih stečajeva.

Ali se slabije vidi kako su u onim najvećim tvrtkama, kakav je primjerice splitski Konstruktor, primarno spašavane banke i njihovi rizični kreditni plasmani, dok je očuvanje djelatnosti i radnih mjesta sporedna i dugoročno izgubljena bitka.

 Priča o kažnjavanju švercera s tržnice još se bolje pakira u celofan zbog navodne zaštite pravih proizvođača voća i povrća, malih poljoprivrednih obrta. Samo što i ta medalja ima drugu stranu.

Malo tko je zamjetio zanimljivu i neobično iskrenu javnu opservaciju predsjednika Uprave Podravke, SDP-ovca Zvonimira Mršića staru svega nekoliko tjedana. Na pitanje u kojoj mjeri domaći poljoprivrednici sudjeluju u proizvodnji Podravkinih juha ili Vegete kazao je ovo. 

  – Na hrvatskom je tržištu malo ponuditelja poljoprivrednih proizvoda koji Podravki trebaju, kao što su veće količine sušenog povrća, u kvaliteti i cijeni sa svjetskog tržišta. Nitko u Hrvatskoj ne nudi par stotina tona suhe mrkve ili peršina, niti količinski, niti s konkurentnom cijenom, čak ni šljiva nemamo dovoljno, a kad je suša ili previše kiše, nema gotovo ničega, kazao je Mršić.

Logično pitanje slijedi: Koja je to ozbiljna proizvodnja voća i povrća koju mi navodno štitimo hvatajući sitne švercere? Ili zašto je Hrvatska i dalje među zadnjim zemljama u Europi po površini obradivog zemljišta s navodnjavanjem? 

Ako postoji itko u Hrvatskoj tko ima ambiciju biti Elliot Ness onda je to Slavko Linić. Samo što je njegova pravda krajnje selektivna. Tek je sitna riba dodirljiva. Za šaku dolara, peršina i 5 litara rakije s riječke tržnice.

Zato bi i Al Capone danas u Hrvatskoj mogao spavati snom pravednika. Nevin, legalan i fiskalan kao da nikad nije ni čuo za mafiju, a kamoli bio njezin vođa.