Mijenjam dva Hrvata na skijanju za četiri Čeha na moru

Tribina B Darka Pajića

Darko Pajić

22. srpanj 2013 16:38

Ilustracija / Foto: Vedran KARUZA

U Hrvatskoj je kažu nestalo 400.000 turista u ovoj sezoni. Ali ministar turizma Darko Lorencin čudesno tvrdi kako je u predsezoni broj dolazaka porastao 5 posto, a broj noćenja 4,5 posto. Kako to može?

Čudesan je svijet brojki i statistike. Nigdje drugdje čovjek ne može biti savršeni genijalac i potpuni luđak. Istovremeno. A ljeto je tradicionalni raj za statističare. Sve se računa iz dana u dan, brojke su u dlaku točne, iako su sasvim suprotne zdravoj ljudskoj logici.

Vijesti su vijesti, pa se mora znati točno, iz sata u sat, koliko je turista ušlo na ovom ili onom graničnom prijelazu, koliko je kilometara kolone na Lučkom, koliko na riječkoj obilaznici, kojih je turista najviše, kako troše Rusi, kako Česi i koliko dubok džep imaju Slovenci, tko samo gnjavi i jede paštete iz Konzuma, a kome nije mrsko skupo platiti svježu ribu iz zamrzivača za ručak.  

U Hrvatskoj je kažu nestalo 400.000 turista u ovoj sezoni. Ali ministar turizma Darko Lorencin čudesno tvrdi kako je u predsezoni broj dolazaka porastao 5 posto, a broj noćenja 4,5 posto. Kako to može? Odgovor je jednostavan.

Neki turisti koji posebno vole Hrvatsku ulaze u nju više puta. Dođu preko Pasjaka, izađu krišom u Rupi i vrate se opet na Pasjak samo da sezona bude bolja. Drugi pak spavaju na više lokacija. Ko na straži. Od 22 do 2 ujutro u hotelskoj sobi, pa ih onda prene budilica, provuku se kraj recepcije, brzo ulete u kamp i legnu u šator. S prvom zorom taman stignu skuhati kavicu i uživati na terasi apartmana.  

A za onih 400.000 nestalih osoba potrebna je proaktivna turistička politika. Na svaki tetrapak mlijeka ili jogurta (domaćeg naravno), na svaku bocu hrvatskog vina, bilo bi dobro nalijepiti sliku nestale osobe uz kratki prigodni tekst. Recimo ovako: »Traži se Havel Kopečny iz Domažlica kraj Plzena, zadnji put viđen s curom Zdenom Hubičkovom kod sladoledžije u Tisnom.«

Kako će naši proizvodi sad pohrliti na police po cijeloj Europskoj uniji, od krajnjeg Karigasniemija na sjeveru Finske do Vassilikija na Kreti, taj prodor hrvatskih proizvoda treba iskoristiti i svima pokazati koliko nam je stalo do naših gostiju.

Da znamo da su nestali i brinemo gdje su, da im se nije štogod loše desilo? Bilo bi lijepo da opet dođu, makar da ostave novce na granici, pa dalje i ne moraju ako im se baš neće. S druge strane zamislite radosnog iznenađenja kad Havel Kopečny u Domažlicama kupi litru Dukatovog mlijeka, a na njoj njegova slika s porukom: »Vrati se u Hrvatsku, tražimo te, volimo i željno čekamo. Usput, kako je Zdena?« To bi bila prava prisnost s našim gostima.  

Vrijedi i obrnuto. Nije u redu svake godine slati hordu od 200.000 Hrvata na skijanje kao guske u maglu. Iako nije baš logično da ih baš svake godine ima 200.000 i ne znamo tko ih tako precizno broji u zemlji, gdje su mrtvi desetljećima izlazili na izbore, jer se ni birački spiskovi nisu mogli srediti i zbrojiti, to u ovoj priči nije važno. Bitno je da znamo koliko ih ima na vijestima i to treba iskoristiti, iako su ti skijaši istovremeno ponos i sramota Hrvatske.

Ponos, jer smo i mi dovoljno bogati da možemo ići vani, a sramota, jer neki budžovani uživaju skijajući, dok ostali narod skapava bez posla i plaće. Poanta je u tome kako se i turisti mogu razmjenjivati poput zarobljenika na UNPROFOR-ovoj zemlji. Lorencin bi se morao već sada oglašavati po turističkim agencijama u Češkoj, recimo za aranžman u Orlickim planinama:

»Mijenjam dva Hrvata na skijanju za četiri Čeha na moru.« Uz pismenu garanciju Česima o zabrani nošenja više od jednog lonca sarme po glavi skijaša. Netko bi mogao upitati vrijedi li jedan Hrvat za dva Čeha, ali to ne mora biti problem. Mi smo se prvi sjetili razmjene turista, a oni ako neće – ne moraju. Uvijek ove naše možemo poslati u Austriju, pa nek Česi vide kako će popuniti to malo planina što imaju.   Ima i drugih ludosti u turističkim statistikama i vijestima. Recimo kad je gužva od 15 kilometara u Lučkom, pa na televiziji iz sata u sat idu slike nepreglednih kolona auta, ljudi što se satima truckaju po cesti unatoč nesnosnoj vrućini. Atmosfera je puna histerije, a to je loše, jer ne može čovjek ni putovati normalno, pa je najbolje nigdje ne ići. A onda iza vikenda ide priča o tome kako su ARZ i HAC ostvarili rekordne prihode na cestarini od skoro 30 milijuna kuna. To je naravno turbo pozitivna vijest. Iako smo baš u postupku prodaje autocesta, jer su prezadužene. A oni što ih kupuju to rade, jer od svega očekuju ogromnu dobit od koje mi nemamo ništa.   

Uspjeh turističke sezone podsjeća na državnu direktivu iz bivše i omrznute socijalističke Jugoslavije. Turista uvijek ima puno, čak i onda kad ih nema, a svaka je sezona uspješna, po direktivi sve bolja i bolja. I stanovnici Hrvatske su naravno najbogatiji, najsretniji i najljepši ljudi na kugli zemaljskoj. Preostaje samo statistički to dokazati.

više vijesti

Tribina B Darka Pajića

Lidlova super ponuda