Postoje solidni izgledi da se Vilim Ribić danas neće spaliti iznad kotla s grahom i tako postati hrvatski Jan Palach. Ali bi Slavko Linić svakako morao zaustaviti nekontroliranu podjelu hrane bez izdavanja računa, makar za one zdjelice s kobasicom. Ne bi bilo u redu pokloniti nešto bilo kome bez korištenja fiskalne blagajne. Tako bi se sabotirao najveći civilizacijski doseg aktualne Vlade, koja je pokazala da zna ljudima uzeti puno više nego dati. 

  Svejedno, na današnjem prvomajskom prosvjedu izvjesno je da Vlada neće pasti. Sigurno je i to da će radnici ostati jednako razjedinjeni i obespravljeni kao što su bili i prije 1. maja. Svaki se pokušaj njihovog okupljanja unaprijed nastoji diskreditirati. Teško je pobrojati etikete na grbači prosvjednika. Malo su neradnici, jer dolaze iz javnih i državnih službi, samo uzimaju i ništa ne proizvode. Malo su sindikalni poltroni i uhljebi, koji se dolaze provesti i galamiti po Zagrebu. Malo ih podržava Karamarko i HDZ, stranka koja je bezočno opljačkala Hrvatsku. Tu je i Crkva, pa branitelji, pa iz perspektive vladajućeg SDP-a ispada da današnji prosvjed nema nikakve veze s radničkim pokretom, već je to obična desničarska pobuna protiv legalno i demokratski izabrane vlasti. Barem bi to tako željeli prikazati. 

  A radnicima nikad u bližoj povijesti nije bilo gore. Malo se to vidi na 1. maj. Ostala je tek forma i ljuštura, uspomena na plave kombinezone, žuljevite ruke i karanfile. Ikonografija na koju se svi skupa podsjetimo jednom godišnje. Na paradi i kotlu, usput možda i na prosvjedu. Nakon kojeg ispada najvažnije napuniti trbuh grahom i preživjeti samohvalu političara s razglasa uz poznate zvukove Bandiera rosse i Internacionale. Puštaju se ljevičarske himne ovih dana i na nekim predizbornim skupovima SDP-a. Kao da se žele rugati pojmu nekadašnjih proletera s kojima današnji SDP doista nema baš nikakve veze. 

 Povijesne knjige kažu da su prvi radnički pokreti krenuli u 19. stoljeću zato što su radnici radili i do 15 sati na dan, nisu imali pravo na bolovanje i odmor, a čest je bio i rad djece. Danas nije tako, ali je rezultat sličan. Metode globalnih robovlasnika presvučenih u odijelo slobodnog tržišta govore kako će mnogi morati sami potražiti drugi posao, jer ne mogu preživjeti samo od jednog. Ako ga uopće nađu radit će 16 sati dnevno svojom voljom, a spavati nedjeljom ako stignu. I sve to ne mora im biti dovoljno da prežive. Ako i dočekaju mirovinu teško će im biti dovoljna za normalan život. Ako se razbole sve će teže dobiti kvalitetnu skrb bez dodatnog plaćanja. Ako i imaju pravo na godišnji odmor sve će teže ljetovati ili zimovati, jer se i na godišnjem mora dodatno zaraditi kako bi se preživjelo. Bit će im sve teže othraniti i školovati djecu, a kad se nekako sve to i podesi, teško će vidjeti perspektivu za njih. Ima ih na tisuće s fakultetskim diplomama bez ikakve perspektive za posao. Ta srednja klasa, dominantno radnička, pretvorena je u uslužnu klasu. Ne samo zato što ne rade u proizvodnji, već je uslužan i mentalitet. Zbog nespremnosti na pobunu protiv logike gomilanja profita na štetu ljudskih, radnih i socijalnih prava. I činjenice da danas odrastaju generacije koje će vjerojatno živjeti lošije od svojih roditelja. Svjesni kako će poslodavac i vlasnik možda baš njih tretirati najvećom preprekom na putu do još većeg profita. 

 Ako se povijest vrti u krugovima vrijedi podsjetiti na početak osamdesetih godina prošlog stoljeća. Na Novi val u punom zamahu. Ironiju socijalizma, Maljčike, plamene zore i dim iz dimnjaka, svu tu fiktivnu socijalističku sreću društva i države na umoru. Na Haustor i njihovu »Radničku klasu što odlazi u raj« dok Rundek veselo pjevuši posljednji pozdrav proleterima uz proročansku poruku: »Bolje je da odete, prilike su nove, vašoj ulozi u povijesti došao je kraj«. 

  Kao da je vrijeme stalo. U svijetu Haustora stojimo na peronu u pola četiri ujutro i čekamo vlak do najboljeg vikenda u životu. Taj možda nikada neće doći, ali nikoga nije briga. Uz ispraznu čestitku za 1. maj slijedi još jedan praznik rada na kojem se glas radnika neće čuti. Pričat će političari i obećati svakome tko je dovoljno naivan povjerovati. »Radnička klasa odlazi u raj«.