Foto REUTERS
Neki su referendumi pak osuđeni na (ne)uspjeh, makar i uz silovanje javnosti kakvo su provodili predstavnici Vlade javno zagovarajući projekt golfa na Srđu kao što je to činio ministar turizma Dario Lorencin ili potpredsjednik Vlade Branko Grčić
– E moj Mate, konačno da ja i ti zaigramo ko ljudi. Već dva mjeseca ne plaćam vrtić djetetu samo da ti uzmem mjeru. Nabijem te na tvoj hendikep. Nije mi žao ni dječjeg doplatka ni socijalne pomoći. Jebe me se i za naknadu sa Zavoda za nezaposlene, samo da ti vratim za onaj Double Bogey iz Doline Kardinala.
– E moj Jure, opet ostavljaš mrvice od bureka na Greenu. Gori si od Waltera Hagena. Znaš kad ćeš ti stić do devete rupe? Kad ja budem na petnaestoj. Poslaću ti nosača na autiću da ti posudi palicu koja se i tvojoj Kati najviše sviđa, onu drvenu. Nisam džabe dva mjeseca kopao kanale da je kupim…
Mate i Jure su čista fikcija za razliku od rekvijema demokracije koji se jučer odigrao na dubrovačkom referendumu o golfu, koji je, kao i onaj o vjetroelektranama u Fužinama, morao propasti, jer se na njega nije odazvalo više od 50 posto registriranih birača. Za referendum o ulasku u EU dovoljan je bio odaziv 43,5 posto birača, a u Fužinama je odaziv od 46,6 posto bi premalen. Da je po pravdi referendum o EU bi također morao propasti zbog premalog odaziva. Međutim, u Hrvatskoj nisu svi referendumi isti. Postoje dvostruki standardi. Za neke je bolje da propadnu, a za neke da ih nema kao što je onaj nesuđeni o pristupanju NATO-u, kojeg nije bilo, jer je postojala prevelika opasnost da ne bi dobio dovoljno glasova.
Neki su referendumi pak osuđeni na (ne)uspjeh, makar i uz silovanje javnosti kakvo su provodili predstavnici Vlade javno zagovarajući projekt golfa na Srđu kao što je to činio ministar turizma Dario Lorencin ili potpredsjednik Vlade Branko Grčić, koji je otišao još i dalje tvrdeći kako bi država u slučaju da golf projekt propadne morala platiti masnu odštetu. Valja vjerovati da je Lorencinu i Grčiću srce sad na mjestu. Osigurali su investiciju u kojoj će uživati bogati i privilegirani, oni što će bez problema platiti helikopter kako bi sutra zaigrali golf na Srđu. Da referendum ne uspije doprinijela je i gradska vlast, koja nije povezala datum referenduma s datumom lokalnih izbora, iako bi to bilo racionalnije. Tada bi logično i odaziv birača bio veći, pa bi i vjerojatnost uspjeha referenduma bila veća.
Golf na Srđu možda i ima smisla. Kao i svaki veliki projekt ima svoje mane i prednosti. Možda bi ga doista i podržala većina građana Dubrovnika da je ikada mogao biti održan referendum na kojem bi se njihovo mišljenje doista izrazilo i poštovalo.
Ovako ostaje spoznaja o nakaradnom tumačenju pojma demokracije od strane predstavnika hrvatske političke elite, koja zakonskim rješenjima zatire svaki pokušaj direktnog odlučivanja građana. Sutra će s jednakim žarom raditi na propasti referenduma o prodaji autocesta, Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke ukoliko isti doista bude organiziran. Neće im biti prihvatljiva pomisao da priupitaju svoje birače što misle o prodaji voda ili šuma. Brojat će svaki glas i provjeravati svaki potpis prikupljen na referendumskom ustanku, koji je tražio poništenje privatizacije i neke druge radikalne promjene.
Za njih je demokracija jednaka golfu. Služi interesima onih s dubljim džepom i ne treba uvijek biti dostupna prosječnim građanima Hrvatske. Takvima kao što su Mate i Jure. Jer oni ionako nikad neće zaigrati golf na Srđu.