Festival uvreda i lošeg ukusa nema kraja kad je u pitanju Zdravko Mamić. Čovjek kojem su puna usta branitelja i Hrvatske, a obožava cajke i narodnjake, ponovo prebrojava krvna zrnca u javnosti i zgraža se nad ministrom Željkom Jovanovićem, koji je pored svih njegovih mana još i Srbin. Nakon svega ključna su dva pitanja. Jesmo li kao društvo doista nemoćni Mamića maknuti iz nogometa i strpati ga u zatvor? Ili doista zaslužujemo unedogled trpjeti njegov govor mržnje, vulgarno i verbalno nasilje?

Kako zaboraviti Markovićevog predsjednika Zbora sudaca Željka Širića, koji je uhvaćen u primanju mita za pošteno suđenje i završio u zatvoru zajedno sa Stjepanom Djedovićem. Sjeća li se još netko onog nakaradnog zastrašivanja Zdravka Mamića prema bivšem predsjedniku Hajduka Hrvoju Malešu, koji je prokazao korumpirane nogometne djelatnike dajući im mito u suradnji sa USKOK-om. Ja to nikad u životu ne bih napravio. Ni da me stave pred topove i mitraljeze, ni da mi gurnu onaj vreli žarač u guzu i dvaput okrene ja to ne bi napravio, pričao je tada Mamić otvoreno sugerirajući kako bi on zadržao za šefa sudaca čovjeka kojemu treba dodatno plaćati za pošteno suđenje. I opet mu se ništa nije dogodilo. O lihvarskom odnosu sa igračima i robovlasničkim odredbama o doživotnom uzdržavanju iz ugovora sklopljenih s golobradom djecom, kakav je imao s hrvatskim reprezentativcem Eduardom, puno je toga već rečeno. Nit je etično, nit je humano, ali jest profitabilno. Zarada je tim bolja, jer je bilo dopušteno preimenovati Dinamo d.d. u Udrugu građana NK Dinamo, čime su prevareni i zakinuti za plaće neki poznati igrači kao što je Robert Prosinečki, Dražen Ladić i drugi iz tog vremena. Na temelju priče o »udruzi ptica pjevica« koja vodi Dinamo, Mamić je poslije godinama izbjegavao poreze, a Dinamo samo zahvaljujući Markovićevom HNS-u nije završio u petoj ligi, odnosno najnižem rangu natjecanja kao što je morao. Jer, ako klub Udruga građana Dinamo nije financijski sljednik kluba Dinamo d.d., onda ne može biti ni sljednik njegovih sportskih rezultata. Sve to je bilo moguće zato što je Mamić imao i još uvijek ima moćne političke zaštitnike, koji su mu uvijek gledali kroz prste.  

Tek da ne bude zabune sve gore navedeno nipošto ne znači da se ne treba radovati svakom uspjehu hrvatske reprezentacije, svakom golu Olića, Mandžukića ili Jelavića, uspjehu svakog našeg kluba, jer je u tome ljepota sporta i navijanja. Taj duh održava nogomet na životu i daje nadu u bolje sutra. Ali je ono što priča Mamić uvreda za mozak svakog normalnog čovjeka. I dokaz da mafija vlada hrvatskim nogometom. Prvi uvjet da se močvara isuši upravo je doživotni izgon Zdravka Mamića iz nogometa. Malo je reći da je krajnje vrijeme da mu na vrata zakuca inspekcija, DORH i policija. Odavno se to moralo dogoditi.