Nije bilo takvog spektakla još od uhićenja Ive Sanadera. Slučaj Milana Bandića prerastao je u bombardiranje informacijama, šumu u kojoj je teško razaznati drvo i razdvojiti bitno od nebitnog. U elitnim televizijskim terminima slušali smo gotovo pa naricanje za zagrebačkim gradonačelnikom, a odvjetnici uhićenih cijeli su problem predstavili kao da je riječ o izrežiranom progonu u nekoj totalitarnoj državi. Može li Bandić uopće biti kriv i tko se uopće usuđuje sumnjati u velikog i moćnog vladara Zagreba? Pitanje je nepotrebno, ali ga se stalno postavlja i iznova propitkuje iz dana u dan.

   Doznali smo tako svakakvih trivijalnosti. Da je Bandić tog jutra na dan uhićenja bio na tržnici, gdje je kupio nemasni sir za svog psa Rudija, kruh sa sjemenkama i dvije vrste salate, da je na zagrebačkom Dolcu kupio svojoj supruzi očišćenu i vakumiranu hobotnicu, koja se u domu Bandićevih obično priprema s maslinovim uljem i to uz prilog, koji nalikuje na kupus, ali nije kupus. Sve to piše u rekonstrukciji Bandićevog posljednjeg dana na slobodi, a piše i to da je gradonačelnik bio dobro raspoložen i nimalo nervozan, pa je sasvim ležerno kupio i rajčicu za koju se kumica klela da je iz Zadra, pa je otišao u pekarnicu i kupio orahnjaču i makovnjaču, te dvije nepoznate vrste kolača i sve to odnio društvu u Maloj kavani, gdje je, zamislite ekskluzive, popio kavu bez kofeina i čašu obične vode.

   Za Bandića se založio i Sead Hasanović poznatiji kao Braco Cigan iz Noćne more pokojnog Željka Malnara, koji je pred zgradu USKOK-a stao i u autu molio za svog gradonačelnika. Našlo se mjesta i za vijest o jednom građaninu koji si je dao istetovirati lik Milana Bandića na rame. Imali smo i članove gradonačelnikove obitelji, rodbinu i prijatelje, koji redom govore o strašnoj nepravdi, pa je na sve to nadovezana čudesna glupost o političkom progonu zagrebačkog moćnika, koji ima za cilj prikriti i zasjeniti suđenje Josipu Perkoviću u Njemačkoj, iako će to suđenje trajati još mjesecima i iako su hrvatski mediji i građani valjda sposobni u isto vrijeme pratiti barem dva odvojena i važna slučaja.

   I inače bi bilo zanimljivo svim zagovornicima teorije urote Bandić-Perković postaviti pitanje što su u stvari djelatnici USKOK-a trebali napraviti? Raditi na slučaju, pripremiti dokaze i onda stati i dobro, dobro promisliti je li trenutak pogodan za akciju. Pa pričekati koju godinu dok se ne presudi Perkoviću ili barem 6 do 12 mjeseci dok se ne ispitaju svjedoci. Onda bi jadni shvatili da počinje predizborna kampanja za parlamentarne izbore, pa će ih opet etiketirati da kroje političku kartu Hrvatske. Možda su trebali povesti računa i o tome kada igra hrvatska nogometna reprezentacija važne utakmice, a kad hrvatski klubovi u europskoj ligi, tek toliko da ne kvare ugođaj. Možda bi najbolje bilo da Bandića nisu ni dirali, jer bi onda otpale sve te smiješne i glupe optužbe o politizaciji slučaja, spinovima, skretanju pažnje od ovoga ili onoga… Koji je tajming uopće dobar? Ima li takvoga?

   I sva ta bujica informacija postoji, a da gotovo nitko nije konstatirao kako smo ovoga tjedna ušli u dosad neviđenu krizu vlasti u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja. Gradonačelnik Zagreba je treći političar po rangu u Hrvatskoj, možda i drugi, jer u usporedbi s predsjednikom RH, on raspolaže s daleko većim novcem. Oko sedam milijardi kuna godišnje. Sasvim je moguće i izgledno kako će se najvećim hrvatskim gradom u budućnosti upravljati iz zatvora. Jer su takvi hrvatski zakoni i Bandićeve suspenzije nema, pa će biti sasvim normalno da Sandra Švaljek ili netko drugi, svako toliko dođe u Remetinec u posjetu i s Bandićem raspravi što im je činiti u metropoli. Kako su pritvoreni i pojedini direktori gradskih tvrtki i pročelnici, može se naslutiti i jedan od budućih modela funkcioniranja Grada Zagreba. Suoptuženici bi komotno vlastite programe rada za ovu ili narednu godinu mogli pisati u ćeliji, pa bi onda, kao u nekom filmu, preko zatvorenika iz biblioteke, nastojali uvaljati važne poslovne dokumente kako bi oni stigli Milanu u ruke dok stražari ne gledaju. Takvi su u Hrvatskoj zakoni. I to može komotno trajati godinama, čak je moguća i suluda opcija da se Bandić iz zatvora ponovo kandidira za gradonačelnika. Da se ne govori o tome kako je sjena sumnje pala na mnoge, kao i da se najavljuje preslušavanje gotovo 300 svjedoka.

   Vlast je u Zagrebu premrežena Bandićevim spornim poslovima, a sasvim je moguće, pa i potrebno, širenje istrage u nizu kaznenih prijava starijeg datuma iz razdoblja kada je Bandić još bio u SDP-u. Umjesto opservacija o političkom progonu i spinovima pod hitno je potrebno u Hrvatskom saboru inicirati raspravu o izmjeni Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi po kojemu je gotovo nemoguće bilo kojeg načelnika, gradonačelnika ili župana smijeniti ili barem suspendirati. Cezar Bandić je zatvoren, ali nije razvlašten zbog lošeg Zakona i neodgovornosti političkih stranaka. Kriza vlasti u Zagrebu stoga tek počinje. Na duže staze takvo je stanje neodrživo. I krajnje štetno, pa su i novi izbori jedino pošteno i razumno rješenje. Barem dok je Bandić u zatvoru. A to će po svemu sudeći, još dugo trajati.