Šta si nam donio predsjedniče? Iz daleke Amerike. Ima li nešto u tvojoj vrećici? Kakav mobitel, laptop ili barem hamburger sa svim američkim dodacima i začinima? Šta si nam donio, šta si nam donio…

   Povratak predsjednika Vlade Zorana Milanovića s petodnevne ture po SAD-u neodoljivo podsjeća na stari dobri skeč iz Top liste nadrealista. TV prilog je tamo počinjao tako što voditelj vijesti naglas sanja veću krišku kruha i malo deblji namaz maslaca, jer crkava od gladi i naprosto više nema snage čitati vijesti u radikalno sirotinjskoj verziji budućnosti Jugoslavije. Vijest kazuje da čak i predsjednik države, Saveznog izvršnog vijeća, čega li već, u toj državi putuje po svijetu kako bi džabe jeo i pio, provodio se o tuđem trošku i nakratko zaboravio na bijedu iz koje dolazi. Najveći doseg s tog putovanja jest pokušaj da velikodušno svakome ponešto donese s puta. Predsjednik dolazi »Piksmenom« direktno s aerodroma Ronalda Reagana i slijeće na regionalni prijevoj »Jad i čemerno«, letjelicom koju nikad prije nitko nije vidio ni čuo. Na dočeku se vide obične drvene ljestve na livadi i na njima se nakon prolaska »Piksmena« odjednom pojavljuje predsjednik s vrećicama u ruci. Maše onoj nekolicini seljaka na livadi kraj koje pasu kravice, dok ga umjesto crnog mercedesa dočekuju obična zaprežna kola i konji. I tu odmah počinje skandiranje: »Šta si nam donio, šta si nam donio, šta si nam donio…« Masa je one njegove vrećice razgrabila u hipu, taman dok predsjednik opisuje što je sve vidio u SAD-u. »Ima svega, svega, juhe, salate, mesa, jaja, voća, ma svega…« I otišao je taj predsjednik u povijest zaprežnim kolima s beogradskom registracijom. A ovaj naš današnji predsjednik, jedne sasvim druge države, također je imao mnoštvo bizarno-poučnih susreta u toj dalekoj zemlji blagostanja i pameti.

   Netom što je stigao Milanović je zablistao na dočeku hrvatskih doseljenika iz mjesta Gig Harbor. Da ne bi netko krivo pomislio, nisu mu zviždali, ma kakvi. Svirali su tamburaši, a uokolo razdragani ljudi u narodnim nošnjama, tko zna koje pokoljenje hrvatskih iseljenika. Iskreno radosni što ih se netko sjetio. I došao. Toliko su dirnuli našeg predsjednika da im je ovaj uzvratio legendarnom, gotovo povijesnom i sasvim nadrealnom rečenicom. »Prvo, nisam znao da postojite. Drugo, jedino što sam znao o ovom kraju je o onom visećem mostu«. Treće valjda nije ni bilo, jer su i prva dva dovoljno bizarna. Nije baš pristojno doći nekome u posjet i toliko se iznenaditi. Pomalo je to i sramota za predstavnika jedne države u SAD-u, jer se ipak trebalo pripremiti. Velika je to zemlja, ima svega tamo, ne bi čovjek vjerovao, ima i Hrvata, nisu Marsovci ni vanzemaljci, doista postoje, može bit da su čak i poznatiji, pa i važniji od onog, tamo nekog visećeg mosta. Ponekad nije loše ni sakriti vlastito neznanje. Jer valja pretpostaviti da u svijetu doista mogu postojati neke stvari, čak i ljudi, o kojima predsjednik hrvatske Vlade ništa ne zna.

   Primili su onda Milanovića u Microsoft, Cisco, Oracle, HP i IBM, a on se javio tek toliko da ne bi netko zlurado mislio da se to nije dogodilo. Javio se iz »centra svjetske pameti«, što god to značilo. Javio se videolinkom, pričao direktno s ostatkom naše Vlade u Hrvatskoj, a taj je razgovor snimljen i prikazan na vijestima kao prvorazredno važan događaj. S jedne strane, daleko preko oceana, sjede Milanović i Mornar s američkim Cisco menadžerima, a s druge je ministar financija Boris Lalovac. Vrhunska tehnologija je to. Ali razgovor nalikuje na šoping u trgovačkom centru. Glas američkog direktora stalno u pozadini nutka usluge, nagovara i pregovara, uzmite ovo, kupite ono, uvjerava da bi to jednoj ozbiljnoj Vladi dobro došlo. Milanović ga uporno ignorira, zna da nema novaca, pa se pravi da ne čuje i uporno nešto priča s Lalovcem. O proračunu, čemu bi drugom. Kao da gledamo neki filmski ljubić, nada se premijer, naš dobri rođak na turističkom putovanju, da će ga obradovati dobrim vijestima čim se vrati, jer mu Lalovac u šiframa objašnjava kako »ima iznenađenja«, samo ne može reći jesu li dobra ili loša. Cijeli razgovor mogao se obaviti i na običnom »skypeu« i otvoreno govoreći, nije baš jasno ni kako bi ta moderna tehnologija poslovne komunikacije pomogla da Hrvatska dođe do ušteda u zdravstvu i školstvu, jer smo to ionako već mogli postići i s ovom tehnologijom koju imamo. Ali nismo.

   Vraća li se čovjek pametniji ili gluplji nakon boravka u centru svjetske pameti teško je odgonetnuti. Nažalost, ne vraća se »Piksmenom«, jer bi to sigurno bilo jeftinije. Slijetanje jest u »Jadu i čemernom«. Za razliku od skeča nadrealista, predsjednik nema vrećica i ništa nam nije donio. Ni mesa, ni jaja, ni maslaca… Znamo tek da je obavio posao, kojeg je odavno već morao obaviti neki drugi hrvatski premijer. Rezultat ćemo vidjeti, a možda i nećemo. Ako jednog dana Liku doista prekriju nepregledne farme servera naš će američki san postati stvarnost, a svi koji su se ikada usudili kritizirati »putovanje u centar svjetske pameti« službeno će postati glupani. Valja se tek nadati da premijer nije zaboravio odakle je došao. Da neće čim ugleda zagrebačka predgrađa i shvati da ga na Markovu trgu ponovo čeka mučno kresanje proračuna, ponoviti svoju čuvenu rečenicu iz Gig Harbora. »Nisam ni znao da postojite.« Bilo bi to ipak previše.