Iako hrvatski sustav privatizacije u zadnjih nekoliko desetljeća generalno zaslužuje mnoštvo kritika, malo je tako štetnih poslova kao što je ovaj
To je pravi grijeh struktura. Prodaja Ine. A ovo što danas doživljavamo posljedica grijeha. Bezizlazna situacija. Oko 1.500 radnika u rafinerijama u Sisku i Rijeci na rubu je izbacivanja na ulicu. Metode spašavanja su očajničke. Jer, ovotjedni bojkot odluke Uprave Ine o gašenju rafinerije u Sisku ili one u Rijeci može biti kratkoročno učinkovit. Na duže staze to nije rješenje, tek odgađanje najgoreg. Desetljeće nakon privatizacije, koja se prokazuje kao užasno loš posao, malo tko u hrvatskoj javnosti postavlja pravo pitanje: Zašto smo uopće prodali Inu? Tvrtku od najvećeg nacionalnog interesa, stratešku kompaniju s izuzetnim utjecajem na cijelo društvo. Što smo dobili danas kad stotine radnike izlazi na ulice i ultimativno traži zaštitu. Kad imamo otvoreni sukob sa strateškim partnerom i dominantnim vlasnikom iz Mađarske i nažalost male izglede za rješavanje problema. A vrijednost Ine pada iz godine u godinu.
Daleke 2002. donesena je politička odluka o prodaji Ine. Tih je godina važno bilo i mišljenje MMF-a. A oni su bili za privatizaciju. Predstavnici Hrvatske su slušali i radili na tome. Postojao je i poseban Zakon o privatizaciji Ine usvojen u Hrvatskom saboru i na kraju je donesena odluka Vlade Ivice Račana o prodaji 25 posto plus jedne dionice mađarskom MOL-u po cijeni od 505 milijuna dolara. Iako su tada upravljačka prava hrvatske strane bila neupitna i većinska, bio je to početak agonije koja još uvijek traje. Presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu za primanje mita između ostalog navodi da mađarski predstavnici imaju sva ključna upravljačka prava nad INA-om zbog počinjenja kaznenog djela. Ta presuda još uvijek ništa nije promijenila. Upravljačka prava i dalje imaju Mađari, a ostaje otvoreno pitanje zašto Vlada nije pokrenula sudski spor kojim bi se, temeljem presude Sanaderu i dokazanog koruptivnog djela, ishodilo sudsko rješenje kojim bi se taj ugovor s MOL-om proglasio ništavnim. Optužnica protiv šefa MOL-a Zsolta Hernadija za davanje mita, sudski proces i eventualna presuda protiv njega, tu neće bitno promijeniti stvari.
Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak ima slabe karte u rukama i teško u iscrpljujućim pregovorima s MOL-om može izaći kao pobjednik. Ne treba biti previše optimističan niti kod međunarodne arbitraže, jer taj postupak nosi svoje rizike za hrvatsku stranu. Pritom je gubitak vremena i ostajanje u pat poziciji izuzetno loša opcija po samu kompaniju, prije svega za hrvatske rafinerije. Što nam vrijedi eventualna pobjeda na arbitraži ako će u međuvremenu pogoni u Sisku i(li) Rijeci biti ugašeni, proizvodnja prestati, a veliki broj radnih mjesta biti nepovratno izgubljen. Goran Šaravanja, glavni ekonomist Ine tvrdi kako je rafinerijski biznis neisplativ, te pocrtava argumentaciju podatkom o gubitku od 1,25 milijardi kuna u prošloj godini na poslovanju hrvatskih rafinerija. Pritom se izbjegava suština problema, jer do takvih gubitaka nije došlo slučajno. Oni su izravna posljedica izostanka investicija u modernizaciji rafinerija, iako su one bile obveza MOL-a, koji je umjesto toga razvijao svoje rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj, dok se Sisak i Rijeku prepustilo propadanju. Taman da se sutra pronađu stotine milijuna eura potrebne su godine za modernizaciju i povećanje proizvodnje. Ucjena MOL-a kaže da se mora gasiti ili Sisak ili Rijeka. Pritom to nije garancija da će barem jedna rafinerija dugoročno opstati. Šteta je napravljena zato što hrvatske interese već godinama nije moguće kvalitetno zaštititi u Ini.
Sve to posljedica je prodaje kompanije uz dokazanu korupciju. Iako hrvatski sustav privatizacije u zadnjih nekoliko desetljeća generalno zaslužuje mnoštvo kritika, malo je tako štetnih poslova kao što je ovaj. Mađari nisu krišom došli, pa prijetnjama i ucjenama oteli najveću nacionalnu naftnu kompaniju. Hrvatska je to omogućila. Slušajući pritom i tople preporuke Europske komisije, koje su uvijek na strani privatizacije svega, pa tako i strateških, najboljih i najvažnijih državnih kompanija. Pitanje je tek hoće li se itko od predstavnika države toga sutra sjetiti. Upitati se zašto smo u stvari prodali Inu? Možda bi odgovor na to pitanje spriječio neke druge, jednako štetne i rizične poslove. Prodaju (monetizaciju) autocesta na 40 godina, koja se priprema. Ili ćemo problem naprosto ignorirati. Zakopati glavu u pijesak i reći da ništa nismo naučili. Štoviše, nismo ni pokušali.
