Nije to bilo izvješće premijera Zorana Milanovića o stanju nacije, već izvješće o radu Vlade. Bio je to cjelovit prikaz i sažetak onoga što Vlada pokušava činiti, a stanje nacije dobrim dijelom je tek posljedica rezultata rada premijera i njegovih ministara. Vlada je nažalost neuspješna. No, kvalitetnu alternativu nema. Iako se u Saboru jučer dogodila dosad nezabilježena aktivnost predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Čovjek je u jednom dahu govorio punih petnaestak minuta, što je za njega apsolutni rekord. Ali ništa od konkretnih prijedloga i rješenja za gospodarski oporavak zemlje iz najveće oporbene stranke ponovo nismo mogli čuti. Karamarko funkcionira kao dežurni analitičar na temi nesposobnosti Kukuriku koalicije. Ali, izuzev obećanja, ne daje nikakve garancije da bi njegov HDZ znao bolje vladati Hrvatskom. 

   Ako se barem malo pokušamo odmaknuti od ostrašćenih izjava i političkih prepucavanja, kojih ni jučer u Saboru nije nedostajalo, u izvješću premijera Milanovića jasno će se vidjeti koji su to važniji potezi u preostaloj godini mandata. Vremenski je to možda i manje, jer će najmanje jedan kvartal uzeti predizborna kampanja. Monetizacija autocesta je najkrupniji i najvažniji posao iza kojeg stoji nekoliko velikih upitnika. Prvi je mogući referendum, koji bi po svim anketama, mogao rezultirati s rekordnim brojem potpisa i rezultatom od gotovo milijun glasova protiv monetizacije. Upitno je hoće li Milanović imati političke hrabrosti ustrajati na dugoročno štetnoj prodaji autocesta, a ako to ipak učini, ta će odluka definitivno dodatno umanjiti šanse SDP-a na idućim izborima. Vlada zatim planira dokapitalizirati i privatizirati Croatia airlines i ACI, te provesti dvije konkretne reforme. Prva se odnosi na porezno rasterećenje plaća, a druga na oprost dugova dijelu građana s blokiranim računima. Do kraja mandata predstoji i uvođenje poreza na kamate na štednju i teška borba s održavanjem proračuna u zadanim okvirima deficita. Milanović je kazao i to da nema niti jedne ruke u Saboru koja bi se digla u zrak za odluku o ukidanju bilo koje općine i time izrekao vrlo dobru procjenu neodgovornosti svih stranaka u Saboru. Uključujući i SDP. Nije spominjao ni »outsuorcing« koji je propao, investicije kojih praktično nema, kao što nema ni naznaka povećanja BDP-a. Nema više vremena niti za nove ideje kakva je plasiranje narodnih obveznica. Preostalo je samo pripremati se za izbore i dotle pokušati nekako preživjeti. To vrijedi za Milanovića i za naciju podjednako s tim da će premijeru biti daleko lakše preživjeti u usporedbi s ostatkom građana Hrvatske. 

  Jedina koja je upozoravala na neodrživu neracionalnost podmorskih tunela bila je Martina Dalić, a ona više nije u HDZ-u. Procijenila je kako se na gospodarskom programu ne radi ozbiljno i koordinirano i predviđa da će HDZ-ova Vlada, biti jednako nepripremljena za dolazak na vlast kao što je bila i Kukuriku koalicija. Ne vidi se apsolutno niti jedan argument da Martina Dalić nije u pravu. Ona je doslovno ogolila bezidejnost gospodarske strategije HDZ-a. Taj tajnoviti materijal na kojem se sustavno radi svjetlo dana trebao bi ugledati tek idućeg ljeta. A to znači da ćemo dobiti samo predizborni program i niz obećanja koje hrvatska javnost od Karamarka sluša već godinama. Obećanja kakvih je podosta bilo u figurativnom Planu 21. Na kraju na red dolazi i pitanje o tome kakvo je stvarno stanje ove nacije. Milanović je govorio o sretnom kraju nalik onome iz jednog doista sjajnog filma. »Beskrajni dan«. U njemu glavni junak živi doslovno zatočen, svakog se dana budi u istom krevetu, vidi iste ljude, govori iste rečenice, vodi iste razgovore i sve se ponavlja, uvijek iznova i iznova. Naš beskrajni dan još uvijek traje. Već dvadesetak godina slušamo iste ideje. Čak i iste ljude. Iste probleme i ista obećanja. Sretan kraj izgleda kao utopija. Prije i poslije parlamentarnih izbora. Naša kalvarija traje. A to je ipak stanje nacije