Kao da je industrijsku strategiju napisao Zoran Vakula. Dežurni prognostičar u Državnom hidrometeorološkom zavodu. Ona više nalikuje na gospodarsku prognozu u kojoj se odjednom sasvim precizno u dlaku predviđa koliko će Hrvatska imati zaposlenih po svakom sektoru, pa će se u roku od šest godina otvoriti 85.000 radnih mjesta i povećati produktivnost za točno 69 posto. A sve to u zemlji čija Vlada, iz kvartala u kvartal, uporno ne može pogoditi koliko će rasti ili padati BDP. Stoga je teško bez ikakve rezerve vjerovati da će njihova najnovija i dugoročna gospodarska prognoza biti točna.

Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević smatra kako se neće na temelju i industrijske strategije do 2020. godine otvoriti niti jedno jedino radno mjesto. Ljubo Jurčić bez imalo suzdržavanja ovaj dokument stavlja na razinu malo boljih seminarskih radova njegovih studenata. Pritom Jurčić dodaje kako mnoge zemlje svoju strategiju drže u tajnosti, ne i Hrvatska, jer nema nikakve bojazni da će netko poželjeti od nas prepisivati i krasti ideje. Obojica su ustrajni kritičari aktualne Vlade, pa se može tvrditi kako joj nisu skloni, a možda ni objektivni. Pogotovo Jurčić, koji je i politički aktivan.

No, čak i najžešći kritičari bi se sigurno u jednom složili s predstavnicima Vlade. Svaka država koja sebe ozbiljno doživljava, mora imati strategiju razvoja, ne samo industrije. Upravo u tome leži problem.

Da je Hrvatska dobro razrađene strateške dokumente imala prije 20 godina možda bismo neke pogreške izbjegli ili ih barem umanjili. Ne bismo primjerice srljali u pretvorbu i privatizaciju bez ikakvog jasnog plana osim onog o stvaranju 200 bogatih obitelji. Niti bi državne banke bile jeftino prodane nakon što je većina sanirana državnim novcem. Prometna infrastruktura je mogla biti razvijena daleko bolje i korisnije u interesu razvoja gospodarstva. Ne bi se bez jasnog i dugoročnog plana održivosti krenulo u mahnitu izgradnju autocesta za koje bi sada navodno najbolja opcija trebala biti prodaja ili monetizacija na idućih 40 godina.

Sigurno jedna dobro organizirana i na stručnim argumentima vođena država ne bi dozvolila da punih 20 godina ne bude izgrađen gotovo niti jedan novi kilometar željeznice, te skrštenih ruku promatrala propadanje mreže stvorene još u 19. stoljeću.

Suludo zvuči podatak da je Hrvatska došla do najmodernijih autocesta u Europi od gotovo 1.400 kilometara, a istovremeno je izgrađeno 10-tak kilometara pruge. Strategiju je trebalo imati i kod razvoja luka, pa se možda ne bi razvijalo čak šest luka od posebnog državnog interesa, koje danas sve zajedno imaju manji promet od slovenskog Kopra. Niti bi najveća hrvatska luka, ona riječka, silno vrijeme i novac trošila na pokušaje izgradnje malog kontejnerskog terminala u središtu grada, koji je po svim izračunima neisplativ.

Vjerojatno bi neka dobra strategija spriječila da upravo Hrvatska bude među zemljama u Europi s najmanje obradivih površina, koje imaju sustav navodnjavanja. Ozbiljna država ne bi toliko lutala i mijenjala poreznu politiku, niti bi glomazni i skupi teritorijalni ustroj općina, gradova i županija bio poštivan kao sveta krava, iako je isti usvojen još u vrijeme rata bez ikakve jasne stručne podloge i dugoročne projekcije održivosti. Posljedica neke strategije morala je biti i jasna politika upravljanja državnim tvrtkama, ali je neracionalnost i uhljebljivanje stranačkih kadrova, državne tvrtke u pravilu vodilo prema zaduživanju i privatizaciji pod lošim uvjetima. Gdje je najvažniji cilj bio (i ostao) doći na brzinu do novca i popuniti poneku proračunsku rupu. Kao što je bilo kod prodaje Ine, HT-a, Plive, Croatia osiguranja, a sutra vjerojatno i ACI-ja.

Zbog svih tih grešaka danas je u najmanju ruku nezahvalno pisati bilo kakvu strategiju, čak i onu utemeljenu na elementima prognoze. Pitanje je kako početi planirati iznova kad već desetljećima imamo vladavinu kaosa, voluntarizma i politikanstva, dok se mišljenje struke sustavno ignorira. Hrvatska praktično niti u jednom segmentu gospodarstva nije razvijana planski i s jasnim ciljem i to naprosto nije moguće preko noći izmijeniti.

Posljednji dokument ne treba dočekati sasvim negativno samo iz jednog razloga. Ovo je prvi pokušaj pisanja industrijske strategije od hrvatske samostalnosti do danas. Prvi u 24 godine. Industrija se u tom razdoblju toliko temeljito i sustavno uništavala da se čini kako je o tome postojao savršen plan s preciznim mehanizmima provedbe. Stvari se moraju mijenjati. Čak i najgori plan je bolji od nikakvog, iako obećanje o 85.000 radnih mjesta nažalost nije realno. Zbog onoga što smo imali desetljećima. Strategije kaosa.