Dobro je znati da predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović brine o tome što će se dogoditi s najvećom hrvatskom nautičkom grupacijom. Jer je ACI tvrtka od strateškog državnog interesa, čiji se proces privatizacije i dokapitalizacije mora odvijati transparentno, odnosno uz potpuni nadzor javnosti.

O tome je premijer jučer govorio na Markovu trgu, te decidirano poručio kako »ACI nitko neće dobiti ni po babi ni po stričevima«. Pitanje je tek što ta konstatacija u stvarnosti znači.

Odnosno, je li ACI u ovom trenutku kvalitetno pripremljena i posložena tvrtka na način da se za nju dobije maksimalna vrijednost u dokapitalizaciji. Odgovor je nažalost negativan, a odgovornost je između ostalih na bivšoj, ali i na aktualnoj Vladi, koja je i sama doprinijela da stanje u ovoj tvrtki bude u najmanju ruku zabrinjavajuće. 

  Nije se na sjednici Vlade jučer čula ni jedna riječ o nalazu Državne revizije u ACI-ju, iako je revizija utvrdila niz teških propusta i razotkrila loše organiziran sustav javne nabave, koji u razdoblju od 2011. do 2013. godine nije bio kontroliran, pa tako nije ni mogao biti transparentan i učinkovit.

 Plana nabave nije bilo, ali su se novci itekako trošili, iako je utvrđeno da obavljeni radovi na terenu često nisu bili u skladu s vrijednosti plaćenih radova, da su poslove kontrolirale neovlaštene osobe, a procedura javne nabave često za najvažniji cilj nije ni imala dobiti najbolju uslugu za najmanje novaca.

To ujedno nije prvi takav nalaz u ACI-ju utvrđen od strane državnih tijela. Porezna uprava je prošle godine ponovo odrezala drastičnu novčanu kaznu ACI-ju zbog prijestupa nedozvoljene nabave lož ulja u dvije marine. Takvo poslovanje je u ACI-ju bila višegodišnja praksa, što pokazuje da je državna tvrtka sustavno varala državu iz godine u godinu i pritom uredno plaćala kazne. 

 Upravo u takvom stanju leži dobar dio aktualnih problema ACI-ja zbog čega se događa scenarij po kojemu će neki novi vlasnik, tko god on bio, morati provesti temeljitu reorganizaciju tvrtke, popraviti stanje u marinama, njihovu vrijednost i konkurentnost na tržištu, jer taj veliki posao nije odrađen na kvalitetan način.

Prošla godina je u ACI-ju bila jedna od najturbulentnijih ikada pogotovo kad je riječ o kadrovskim rješenjima, pa je sasvim logično ono što je i revizija ustvrdila – da su promjene na čelu Uprave jedan od razloga što nisu realizirane planirane investicije.

Prvo je smijenjen Ante Violić nakon sedam godina vladanja ACI-jem, pa je na temelju natječaja i postupka neovisne »head-hunting« agencije izabran Bruno Bonifačić kao nestranački kandidat, koji je naprosto ponudio najbolji program rada.

Potrajao je svega šest mjeseci, pa je na njegovo mjesto Vlada odlučila imenovati Dražena Nikolića, koji je na dužnosti bio još kraće, jer je smijenjen nakon svega četiri mjeseca. Pritom su uslijedila i javna prepucavanja iza kojih je stajala politika, odnosno utjecaj politike na kadroviranje u ACI-ju, gdje je svatko poukušavao progurati neko svoje rješenje.

Kompromis se našao tako što je Doris Peručić prebačena s dužnosti predsjednice Nadzornog odbora na čelo Uprave s najvažnijim ciljem pripreme dokapitalizacije, postupka za kojeg su resorni ministri tvrdili kako će biti završen do kraja prošle godine.

 Danas je pitanje može li ACI dobiti strateškog partnera do kraja mandata ove Vlade, iako zainteresiranih ima i to nipošto nisu samo mirovinski fondovi. Nije sigurno čak niti to tko će tvrtku voditi do kraja tog procesa, jer i aktualna direktorica ima mandat na samo jednu godinu, a taj mandat ističe krajem listopada. 

 Milanović se u jučerašnjem izlaganju o ACI-ju nije doticao ovih činjenica, nije ulazio u dubioze. Kao premijer nije ni trebao govoriti o nizu kaznenih prijava vezanih uz ACI, koje godinama leže u ladicama USKOK-a i DORH-a, jer to nije njegov posao.

 On je, odgovarajući na pitanje saborske zastupnice Mirele Holy o mogućoj prodaji većinskog udjela u ACI-ju turskim investitorima, znakovito poručio da je svjestan spekulacija o pogodovanju i namještanju posla oko ACI-ja, kao i da će Vlada na tom pitanju imati »hladno i fokusirano oko«.

 To bi doista bio strateški državni interes i minimum odgovornosti premijera. Tim više što je Milanović očito svjestan da se ACI godinama vodio po babi i stričevima. Pitanje je samo je li tome došao kraj.