Ilustracija / Foto Arhiv NL
Bilo bi dobro kad bi »lovci na glave« doista uboli poneko kvalitetno kadrovsko rješenje, tako da se stvari konačno maknu s mrtve točke, makar to bilo i dvadeset godina prekasno
Biti državni menadžer. Voditi pod sobom tisuće državnih radnika. Odlučivati o važnoj i vrijednoj imovini, lukama, cestama, željeznicama, energiji, šumama, vodama i koječemu drugom. Mnogima je to ispunjenje sna, možda i životne ambicije do koje se u pravilu dolazi preko stranačke iskaznice. Svatko mora biti nečiji igrač inače funkcije nema i svaki je državni menadžer potrošna roba, koja ima otići nakon promjene vlasti na izborima. Ukoliko se prethodno nisu zamjerili politici ili pojedincima koji su ih postavili, pa su morali otići i ranije. Može li se to promijeniti? Uskoro počinje javna rasprava o Uredbi za imenovanje članova i predsjednika Uprava državnih tvrtki od strateškog i posebnog interesa za RH, pa bi odgovor na prethodno pitanje naoko mogao biti potvrdan. Predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović tvrdi da su natječaji prevaziđeni, kao i da s njima treba prestati, jer se kandidati nepotrebno maltretiraju. I tu je Pejnović u pravu, jer su svi važniji natječaji za državne direktore unaprijed dogovoreni, a odabrani kandidati u stvari politički menadžeri. Natječajni uvjeti su ionako smiješni, jer se osim diplome traži 5 godina radnog iskustva na upravljačkim pozicijama i program rada, koji se uvijek iščitava s posebnom pažnjom kad je riječ o unaprijed odabranoj osobi. Ta je igra toliko prozirna da je nitko i ne pokušava negirati. Tako se u Hrvatskoj ponašaju sve stranke doživljavajući državu kao plijen i sve traje već nekoliko desetljeća, koliko traje i hrvatska država. Ovoga puta namjera je unajmiti lovce na glave, tzv. »headhunting« agencije, koje će procjenjivati i temeljito testirati sve kandidate i autonomno odabirati najbolje. No, u najmanju je ruku upitno može li taj sustav bolje funkcionirati i doista u državne tvrtke dovesti kvalitetne ljude, koji će autonomno promišljati i djelovati u skladu s predloženim programom rada. Dobar je u tom slučaju primjer najveće nautičke grupacije ACI, gdje je prije godinu i pol dana upravo po ovom modelu korištenja lovaca na glave izabran direktor. Bio je to Bruno Bonifačić, nestranački čovjek, koji je odmah stupio na dužnost i bio smijenjen nakon svega šest mjeseci uz nejasne i nemušte argumente. Problem je bio što nije pripremio tvrtku za dokapitalizaciju, koja je trebala biti provedena do kraja prošle godine. Bonifačić je otišao, ali ni danas nema ništa od dokapitalizacije u ACI-ju, koje vjerojatno neće biti ni do kraja ove godine. Nema više ni govora o smjeni nove privremene Uprave sa istim argumentima, pa je tako i cijela priča o kvalitetnijem i poštenijem izboru menadžera ostala mrtvo slovo na papiru, kao i ACI-jev natječaj po kriterijima specijaliziranih lovaca na glave. Primjera lošeg kadroviranja je mnogo. U svega dvije i pol godine mandata aktualne Vlade dva puta su postavljani novi ljudi u Hrvatskim autocestama, HŽ Cargu ili »Autocesti Rijeka-Zagreb«, što samo po sebi dovoljno govori o krajnjem voluntarizmu i lutanju u odabiru navodno najboljih i najsposobnijih kadrova. Kao izgovor da takvih nema najčešće se koristi argument male i ograničene plaće, a to je oko 17.000 kuna na ruke za čelnike u državnim tvrtkama, svota za koju se navodno ozbiljni i dokazani menadžeri neće previše zainteresirati. Iako je to u hrvatskim uvjetima i više nego respektabilna plaća, pored koje dolaze i druge privilegije. Lovci na glave neće biti dovoljni da se tu stvari promjene. Pitanje je zašto bi danas, recimo predsjednik Uprave Hrvatske elektroprivrede, imao veću plaću i bonuse ako je dobro poznato kako je ova tvrtka zabilježila mizerne rezultate u realizaciji pompozno najavljivanih investicija, kojih uglavnom nema. Plaće treba zaslužiti i svaki eventualni menadžerski bonus vezati uz rezultate rada, te uvesti i kažnjavanje za neuspjeh, koje se može ogledati i u uskraćivanju dijela menadžerske plaće. I sve to trebalo bi u najvažnijim stavkama biti dio buduće Uredbe ukoliko se nešto doista želi postići. Pitanje je također mogu li imati autonomiju i samostalnost u radu ti novi državni menadžeri ako ne mogu birati prve suradnike. Ako znaju da niti jedan neće dugoročno zadržati fotelju ukoliko ne ispunjava zahtjeve koje pred njih stavlja politika premrežena raznoraznim interesima i spletkama, nepotizmom i korupcijom pred kojom je i najbolji menadžer na svijetu nemoćan. Ionako ih mogu smjenjivati bez argumenata i kvalitetnog obrazloženja. Štoviše, mnogi od njih nisu vezani za političku stranku, već za utjecajne pojedince u njima o čemu dovoljno govori obračun s Čačićevim ili Linićevim ljudima nakon što je prvi izbačen iz HNS-a, a drugi iz SDP-a. Za vjerodostojnost Kukuriku koalicije bilo bi sjajno da su nove i bolje kriterije izbora uveli na početku mandata, a ne sada kad su podobnim političkim menadžerima ispremrežili cijeli državni sustav, pa pokušavaju uvesti nove kriterije za neku buduću vlast, koja ih može poštovati ili jednostavno promijeniti po vlastitom nahođenju. Unatoč svemu, bilo bi dobro kad bi »lovci na glave« doista uboli poneko kvalitetno kadrovsko rješenje, tako da se stvari konačno maknu s mrtve točke, makar to bilo i dvadeset godina prekasno. Nažalost, nikakvih garancija nema i neće ih biti sve dok istinski uspješni državni menadžeri s mjerljivim rezultatima, ne budu moćniji i jači od trenutno vladajućih političara. Stoga se itekako treba pribojavati da će naši novi lovci na kraju loviti iste stare glave. Stranačkih poslušnika i uhljeba. Kao i dosad.
