Kad imate neplaćenu prometnu kaznu ili neplaćeni račun naći će vas u tren oka. Nije problem, sustav funkcionira kao švicarski sat. Kad izgubite ono što ste pola života stvarali zbog katastrofe u poplavi nitko ne zna ni kako se zovete, ni gdje živite, pošteno govoreći, nije čak sigurno ni to jeste li se ikada rodili i postojali na ovom svijetu ili sve samo sanjate. Tako je to sa spiskovima stanovnika iz Rajevog Sela, Gunje, Račinovaca, Bošnjaka, Vrbanje, Drenovaca, Strošinaca, Đurića, Posavskih Podgajaca i drugih opustošenih mjesta u državi koja je obećala da će učiniti baš sve da pomogne unesrećenima u Slavoniji. Divljenja vrijedna požrtvovnost i nesebičnost građana Hrvatske prikupila je 62 milijuna kuna donacija, koje tavore oročene na bankovnom računu i čekaju. Da pronađu ljude. Čekaju dok se nadležni i odgovorni svađaju na najnižoj mogućoj razini. Tko je više, a tko manje kriv. SDP-ovci ili HDZ-ovci. Pitaju se naglas što treba raditi Crveni križ, što lokalni stožeri, a što Ministarstvo unutarnjih poslova i ostali resori u hrvatskoj Vladi. Više od mjesec dana nakon poplave u Slavoniji ne znaju što bi trebali raditi. 

  Može se prihvatiti argument da je Crveni križ pomalo inertna organizacija, koja je efikasnije trebala raspodijeliti sredstva za unesrećene umjesto da ih stavlja na račun banke. Da je prekasno donosena odluka o podjeli 4.000 kuna stradalima u poplavama. Ali je isto tako činjenica da obavljaju poprilično veliki posao, kao i da angažiraju cijelu vojsku volontera, koji naravno nisu plaćeni, već jednostavno pokušavaju dati svoj doprinos kako bi pomogli. Zato je i način na koji se ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić javno obračunavao s izvršnim predsjednikom Crvenog križa Robertom Marktom, ispod svake razine dostojanstva i odgovornosti za posao, koji bi upravo Ostojić trebao obavljati. Mjesec dana nakon poplava on tvrdi da »država s tim nema nikakve veze«, jer je od 15. lipnja povukla svoj Stožer iz Županje, te predala stvari na upravljanje županijskom stožeru, kao i općinskim stožerima u poplavljenim mjestima. Pritom ministar policije u svoje, a valjda i u ime Vlade, tvrdi kako na terenu treba utvrditi kome je pomoć potrebna i svu odgovornost svaljuje na Crveni križ, instituciju koja je i po njemu ipak napravila nekakav posao i podijelila humanitarnu pomoć, ostvarila više od 100 tisuća volonterskih sati i podijelila tisuće obroka. Ali im svejedno poručuje neka se sami snađu sa spiskovima ljudi i utvrđivanjem štete ostavljajući svima da se upitaju što je u svemu tome posao Ranka Ostojića i Vlade. Pritom se još i ruga Crvenom križu kad kaže: »Druga je stvar što ih vi niste uspjeli popisati, što nemate suradnju u Brčkome i ne znate koliko je naših sugrađana otišlo u Brčko«. Ministar koji ima u svojoj evidenciji baš sve građane Hrvatske, njihova prebivališta, adrese, imena, kontakte i sve ostalo na temelju čega će bez problema u svako doba dana i noći, uručiti nekome kaznu ili ga privesti u stanicu, tvrdi da država nema ništa s tim. Taman da Markt nije uopće u pravu, taman da nekakvi spiskovi negdje doista postoje i dostupni su Crvenom križu, država je trebala ponuditi svoj efikasan servis. Ne zato da bi stekla pozitivne poene u javnosti, već zato što ljudima, čiji su domovi u Slavoniji potopljeni, naprosto treba pomoći. Ni ministar Gordan Maras nema što javno optuživati, već napraviti bilo što da pomogne u rješavanju problema. Inače je bolje da šuti. Nikoga ne treba zanimati na čiju će adresu odgovornost prebacivati Vladimir Šeks. Njihovi sitni stranački interesi su nebitni. Licemjerni i gadljivi. 

  Hrvatski političari ništa nisu naučili od hrvatskih ljudi. Iako su im ovi dali lekciju, koju bi zauvijek trebali zapamtiti. Lekciju o empatiji, posebno plemenitoj i rijetkoj ljudskoj vrlini. Želji da se pomogne drugom čovjeku u nevolji. Bez ikakve i najmanje primisli o stjecanju koristi. Bez interesa. To je lekcija o masovnoj humanosti koja nažalost jest rijetka, ali bi baš stoga morala biti neokrznuta i nedodirljiva. Ljudi su u vrijeme poplava jednostavno osjetili suosjećanje s tragedijom i krenuli učiniti sve što mogu. Uplaćivati novac, zvati telefonom, slati odjeću, obuću, hranu, nuditi smještaj ljudima bez domova, održavati koncerte i druge humanitarne akcije ili su jednostavno odlučili otputovati na put od nekoliko stotina kilometara kako bi na mjestu nesreće slagali vreće, učvršćivali nasipe, spašavali živote ljudi i njihovu imovinu. Nisu tražili spiskove i pitali hoće li imati nešto od toga. Sve se činilo kako bi se tuđa nevolja ublažila i u tome je doista sudjelovala cijela Hrvatska. Tih je dana zemljom strujao osjećaj ponosa unatoč silno dramatičnim i okrutnim prizorima iz poplavljenih mjesta. 

   Vladajući bi trebali stoput razmisliti prije negoli se krenu prepucavati i prebacivati odgovornost na druge. Trebali bi se zacrvenjeti od nelagode. Zbog vlastite nesposobnosti. I svih ljudi kojima nisu dovoljno pomogli u nevolji. Obećali su da hoće, a danas ne znaju kako se zovu i na kojem su spisku. Dok traju njihove svađe zaslužuju poruku: Crvenite se od srama!