Stvarno je sunce stiglo oko 22 sata. Možda i nešto prije. Nakon dijagonale Jugovića i hladnokrvnog drugog gola u režiji Zorana Kvržića. Sve poslije bio je jedan veliki osmijeh. Koji se nije dao skinuti s lica. I još uvijek ne silazi. Ni drugi dan, a neće ni treći. Bilo je super, ali lako za tekmu. Cijeli utorak je živio s jednom drugom spoznajom. O asfaltu. Činjenici da smo svi s njega potekli. I nekako bez plana, sasvim nesvjesno, ali svi zajedno, stvorili urbani identitet jednog grada. Iz kojeg možeš otići, ali ne možeš ga napustiti. Taj osmijeh traje. Za sve one što negdje u svijetu plove oceanima, u tuđini, na brodovima, daleko od obitelji, u muci teške borbe za koricu kruha, za sve one što su morali otići. Kao i za sve koji su ostali. Taj osmijeh traje. 

  Daleko od sreće i blještavila ekstaze na Kantridi ostale su fotografije. Sličice kluba i grada skrivene na majici ispod radničkih odijela pomoraca, dok se u pozadini naziru zahrđale ograde i hladne željezne palube nad beskrajnom pučinom. Neki navijački šalovi iz daleke Australije, grafiti ucrtani u pijesku Sahare, na snijegu u dalekoj Kanadi… Od Singapura do Gane, Venezuele, na brodu negdje oko Ekvatora, u Norveškoj, Francuskoj, doista iz svakog kutka svijeta, predugo bi bilo nabrajati. Svi su u srcu nosili jedan grad. 

  Grad u kojem možeš biti dijete ili starac, muškarac ili žena, crn, bijel ili žut, možeš biti rođen u Africi ili Australiji, Hrvat ili Srbin, možeš biti bilo koje vjeroispovijesti, ove ili one seksualne orijentacije… Ali si dobrodošao. Ako ti srce kuca za Rijeku. Dijeliš navijačke snove i strast. Tako se dogodi da riječki navijači na drugom kraju svijeta u Brazilu po tamošnjim zidovima pišu grafite, a jedan Brazilac s kćerkicom u naručju trči prema zapadnoj tribini Kantride. Svakoga je život odnio daleko od kuće, ali ih je spojila Rijeka. Ovdje se mala Anna Luiza rodila i postala Riječanka, a tatinu pobjedu i svoj prvi mjesec života proslavila na najljepšem stadionu na svijetu. Slika kad je Moises s kćerkicom u naručju i suigračima pozirao s riječkom djecom u invalidskim kolicima ostaje trajno urezana u povijest, kao dokaz da život može biti neobičan, nepredvidljiv i nadasve lijep. 

 Ne može mala Riječanka još znati da je bila na stadionu na kojemu se nikada nije proslavljao neki trofej. Jest bilo ponešto radosti, ali je sudbina htjela da svaki od dosadašnja četiri kupa bude izboren u gostima. Kao i da prvi veliki trofej osvojen na sto godina staroj i nadaleko čuvenoj ljepotici, bude i posljednji kojega će naša dobra, stara Kantrida doživjeti. Bilo je davno slavlja, recimo kod ulaska u Prvu ligu bivše države, ali nikada nije bilo prizora kao sada. A to nipošto nije kraj, već prilika za novi početak, nova slavlja i navijačke radosti na kultnom mjestu. Uz odgovornost da i novi stadion ostane jedan od najoriginalnijih i najljepših sportskih borilišta na planeti, tamo gdje su ga nedavno stavili i novinari Eurosporta po čijem je mišljenju upravo Kantrida zaslužila visoko šesto mjesto na svijetu. 

  Postoji jedna dobra teorija bolje upućenih navijača s dugim stažom. Legenda o trenutku u kojem se sve preokrenulo. Kad je došao kraj svim navijačkim tugama, kojih je bilo podosta, kraj frustracijama i razočarenjima. Dogodila se 94. minuta u Stuttgartu, preokret koji nitko osim igrača i navijača Rijeke nije očekivao, trenutak kad je nokautiran njemački nogometni div, višestruko moćniji i bogatiji klub. Pokazalo se da su čuda moguća. Kamo sreće da ta čuda ne vrijede samo za nogomet, ali je sigurno da Rijeka nakon Stuttgarta može ići samo naprijed. Možda uz poneki uspon ili pad, ali je svakako već sada dovoljno da zacijele rane i budu zaboravljene mnoge nepravde, od bezočnih krađa u Madridu protiv Reala i suca Petrovića u Beogradu tijekom osamdesetih, pa sve do osvojenog prvenstva iz 1999., koje zauvijek pripada Rijeci. Padat će na staroj i novoj Kantridi i veći klubovi od Dinama. Ne treba nitko sumnjati, a najmanje oni s vjernim navijačkim stažom što se mjeri u desetljećima života tijekom kojih nije bilo lako biti navijačem Rijeke. 

 Od utorka nije samo kup naš. Urbano srce jednog grada kuca. Taj osjećaj nitko ne može platiti novcem. Zbog toga su tisuće ljudi u teškoj besparici koliko sutra spremne putovati do Zagreba, nekog novog Stuttgarta, Lyona ili Seville. To srce je naše. Riječko. I bit će još dugo, bilo kada i bilo gdje na svijetu. I onda kad nas više ne bude ostat će osmijeh. Trijumf koji traje i skandiranje. Samo Rijeka…