Hrvatska ima premijera, koji, za razliku od predsjednika, uvijek govori istinu. Nije omiljen zbog toga, ali jest beskoristan. Jer ta velika istina Zorana Milanovića kaže kako previše trošimo. Ne građani, jer oni štede toliko da su mnogi gladni, već država, koja je već dva desetljeća rastrošna i živi iznad vlastitih mogućnosti. Pitanje je tek zašto svima nama premijer ponavlja tu istinu kad većinu mjera štednje provodi preko leđa građana, a državu ne zna i ne želi radikalno mijenjati.

   Premijer i djelima govori svoju istinu, pa je Vlada jučer usvojila prijedlog konvergencije do 2017. godine. Prosječni građanin ove zemlje odmah se upita što je to konvergencija i može li nas ona spasiti u roku od samo par godina. Hrvatski leksikon nudi šest različitih objašnjenja. I kaže da konvergencija može biti sinonim za međusobno približavanje, za sličnost i podudarnost osobina. Možda se ministri približavaju jedni drugima, a možda je tek riječ o sličnosti između mjera štednje koje su nam donijele propadanje u prošlosti i istih tih mjera koje će nas spasiti u bliskoj budućnosti, iako su nas dovele na rub propasti u prošlosti. Drugo objašnjenje te fantastično misteriozne riječi odnosi se na podudarnost riba i kitova u građi njihovog tijela. Valja pretpostaviti da o morskom svijetu nisu raspravljali na Vladi osim ako za ručak nisu bili plodovi mora u ovoj ili onoj kombinaciji. Konvergencija može biti i granica između tople i hladne vode u oceanima. To je ono kad neko tijelo potone takvom brzinom da odmah u vodi osjeti kako mu je oko nogu hladnije negoli oko nosa, pa povezuje gornje i donje vodne temperature toplinom vlastitog tijela. Recimo da ministri odu na Zrče, obliju se žesticom i svi ko jedan skoče u more osjetili bi što je to konvergencija. Opet, nije izgledno da su o tome raspravljali. Ni meteorološko objašnjenje nije lako povezati sa zbivanjima na Markovu trgu, jer bi to značilo da su na sjednici Vlade odlučivali o strujanju zraka pri kojem u neko područje ulazi više zraka nego što izlazi. Kako tu točku uopće uvrstiti na dnevni red? Ako je Branko Grčić pred kompjuterom udahnuo svom snagom i pomislio na sredstva EU-a, koja svakog trena trebaju stići, ispalo bi da je izdahnuo toliko brzo i razočarano da je u njegova pluća ušlo puno više zraka negoli je izašlo. A to sigurno Hrvatskoj neće pomoći osim što će se Grčić pomučiti da uhvati dah do kojeg svakako mora doći prije 2017.

   Lingvističko tumačenje govori da se radi o približavanju među jezičnim strukturama kao posljedici dugotrajna jezična dodira kakvo se primjerice vidi među balkanskim jezicima. A to u nas jest problem. Kojeg premijer rješava tako što referendum o ćirilici u Vukovaru ignorira, a mišljenje o ustavnosti pitanja nipošto ne želi tražiti od Ustavnog suda.

   Tek matematičko objašnjenje nudi nešto bolju perspektivu, jer ta znanost tumači kako je riječ o svojstvu dvaju ili više pravaca da se sastaju u nekoj točki. Čemu u stvari teži naša Vlada nije lako odgonetnuti, ali bi njima, a i nama, svakako dobro došlo, da se njihova predizborna obećanja spoje u jednoj točki sa stvarnosti koja nas okružuje, a nipošto nije navedena u Planu 21. Dakle, netko se tu s nekim ima sastati, ali ne odmah, već 2017. godine, kada će, poput asteroida, našu zemlju pogoditi spajanje u jednoj točki nečega što se dosad spojiti nikako nije moglo. A takvih svari ima puno. Logično je nespojivo smanjiti broj kreveta, liječnika i sestara u bolnicama, smanjiti sve izdatke u zdravstvu, a istovremeno osigurati bolju besplatnu zdravstvenu skrb svima. Ali se na tome radi. Logično je nespojivo smanjiti zakonska prava radnika, a istovremeno im omogućiti da bolje žive i više zarađuju. Ali se na tome radi. Logično je nespojivo smanjiti javni dug podizanjem novih kredita. Ali se na tome radi. Ako će ta čarobna konvergencija sve to riješiti 2017. onda je to čudo. A čuda su rijetka, pogotovo kad je Vlada u pitanju.

   Matematika i politika nisu isto. Taj neobični pojam koristi se u kontekstu uređenja odnosa u Europskoj uniji. Sinonim je za političke kriterije prema zemljama u tranziciji, odnosno naloge EK, koji se moraju ispunjavati. A oni traže rezanje deficita. Pod bilo koju cijenu. U našem slučaju politika je takva da to uvijek znači poslušno uvođenje novih poreza. Prvo ide porez na kamate na štednju, a onda i porez na nekretnine. Drugim riječima, konvergencijo, jadna ti majka! Još će malo guliti vlastiti narod. I ponavljati laži. Jer se suština politike hrvatske Vlade ionako svodi na sasvim jednostavnu formulu po receptu Europske komisije: Bit će nam svima bolje ako većini ljudi u Hrvatskoj bude teže. Ako dobiju još više poreza, manje plaća, manje radnih mjesta, smanje socijalna prava i »uživaju« u lošijem zdravstvu. Ljudima je to teško objasniti. Unatoč toj predivnoj riječi, tom misteriju konvergencije. Možda bi Milanović trebao razgovarati s kitovima i dupinima. Kad već toliko drži do istine. Oni ga možda ne bi razumjeli, ali se ne bi previše bunili. Nažalost, jednako kao i ljudi.