Politika je nalik bumerangu. Koji se svaki put vraća na jedno te isto mjesto. Zvizne vas po glavi, a vi onda poslušno pokupite vaš bumerang i bacite čekajući kad će vam se vratiti. I zviznuti vas po glavi. Takva je saga o investitorima i njihovu vječitom privlačenju. Zazivanju, uvlačenju i pomaganju u stvaranju uvjeta da konačno dođu. Izvuku pare i ulože. Svi ih žele, vlast i oporba, a rezultat je upravo obrnut. Hrvatska Vlada, kao i ona bivša Vlada, sustavno rade na proglasu po uzoru na Karla Marxa. »Investitori svih zemalja, ujedinite se! Ujedinite se i nemojte doći u Hrvatsku. Zaobiđite je u širokom luku. A mi ćemo vam u tome pomoći.«

  Prvoj potpredsjednici Vlade Vesni Pusić taj je proglas konačno dozlogrdio. Ne pristaje više sjediti skrštenih ruku i kvartalno kresati proračun. Vrijeme je za radikalne mjere. Koje? Nije htjela reći. Otkrila je šefica HNS-a da ide po ručkovima i priča s investorima. S kojim? Ne zna se ni to. Što njih muči? Ne zna se, jer se ne zna ni gdje bi htjeli ulagati. Ali su mjere najavljene pompozno. Njihov je sadržaj nepoznat, ali su pouzdano radikalne.

  Zasad je procurilo da Vlada ponovo misli pokušati istu stvar, koju je jednom već neuspješno pokušala na početku mandata. Dati svakom investitoru državnog dužnosnika, koji će ih slušati, voditi za ruku i rješavati njihove probleme. Bumerang se vratio. Prošlo je taman dvije godine od kad je HNS-ov ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, najavljivao kako će svaki veći investitor, pogotovo ako želi uložiti više od 10 milijuna eura, dobiti odgovornu osobu u Ministarstvu koja će im maksimalno olakšati realizaciju njihove investicije. Sada će provedbu te loše ideje preuzeti Ministarstvo vanjskih poslova. Otkrio je to pomoćnik ministrice Joško Klisović najavljujući ustoličenje povjerenika za investitore u okviru projekta gospodarske diplomacije. »Ne jedna osoba nego više osoba, po jedna za svakoga investitora, od 0 do 24 sata«, kaže Klisović.

  Ne smeta mu što Hrvatska već ima Agenciju za investicije, kao što ima i Vrdoljakove povjerenike ili komesare za pomaganje investitorima. Tih komesara očito nikad dosta. Valja pretpostaviti da je riječ o sposobnim ljudima ako mogu ubrzati stvari i pomoći. Riješiti efikasno lokacijsku i građevinsku dozvolu, raspetljati imovinsko-pravne odnose u katastru, dogovoriti se s lokalnom samoupravom u tren oka ili izgraditi infrastrukturu na bilo kojoj lokaciji u Hrvatskoj, gdje bi netko iskrcao ozbiljne novce. Čudno je samo što su ti ljudi i dosad bili dio državne administracije. Cijelo vrijeme šef im je hrvatska Vlada, ovo ili ono ministarstvo, ista ona Vlada, koja već dvije godine i nešto, vlastite investicije ne može provesti. Bilo da je riječ o HEP-u, silnim elektranama od kojih nema ništa u provedbi, LNG terminalu ili ulaganjima u nove hotelske kapacitete na nizu lokacija zapisanih u Planu 21. Dakle, ljudi koji nisu bili sposobni odraditi projekte vlastite države, sada bi trebali uspješno baratati tuđim novcima pod uvjetom da se pojave dovoljno veliki luđaci, odnosno špekulanti, koji bi se u takve pothvate upustili.

  U ovoj očajnoj gospodarskoj situaciji bolje je pokušati bilo što nego ništa. Ali, vječno pitanje ostaje zašto Vlada nije ni pokušala sistemski riješiti probleme. Kao što su to napravile druge zemlje, koje mogu u sedam dana izdati sve dozvole. I imaju gotove industrijske zone, gdje za otvaranje proizvodnih pogona nude besplatno zemljište i infrastrukturu, porezne olakšice ili stimulaciju za svako novootvoreno radno mjesto i niz drugih mogućih povlastica. O pravnoj sigurnosti, nepromjenljivim uvjetima poslovanja da se ne govori. Takvi uvjeti čine ključnu razliku u kvaliteti investicija. U Hrvatskoj toga nema, pa nema ni investicija, ali ima sve više i više komesara u ionako glomaznoj državnoj administraciji. Stručnjaka koji će vas uzeti za rukicu ako im pred nosom mahnete obećanjem o ulaganju desetak milijuna eura. Možete ih zauzvrat gnjaviti do mile volje, na raspolaganju su vam od jutra do mraka. Stvari su toliko apsurdno posložene da bi valjalo predvidjeti u državnom proračunu i fond za podmićivanje. Obični mali ljudi dobro znaju da državnu i lokalnu birokraciju povremeno treba podmazati ako želite da vam problem riješe. Od šaltera do šaltera.

  Stoga bi našim komesarima fond za mito mogao biti koristan. A u ovakvim uvjetima idealan investitor u Hrvatskoj bio bi Sir Oliver, plemić sumnjive prošlosti iz Alan Forda, koji uvijek treba nekoga kome bi preprodao ukradenu robu.

  – Halo Joško, kako brat? Uhvatili ga kako krade piliće u kokošinjcu iza zgrade Hrvatskog sabora? Od tog dečka stvarno nikad ništa. Nego, slušaj ti mene, imam ti par investitora, ozbiljni ljudi, pravo fini. Oprali bi, pardon uložili, par milijuna eura za početak, možda i više. Jel im možemo štogod naći?

  Više je mogućih odgovora na ovo pitanje. Treba se bojati da će samo špekulanti nalik Sir Oliveru u Hrvatskoj nešto tražiti. Hotel, zemlju na obali ili proizvodnu tvrtku koja se može zadužiti, ugasiti i prenamjeniti kao što se događa u škveru Nauta Lamjana. Kad je nekretnina dobra, nađe se i partner. Ali tvornice ipak idu malo teže. Hrvatska takvima nije bila ozbiljna opcija. Kako stvari stoje, neće ni biti. Taman da se premijer i svi ministri sutra proglase povjerenicima za investitore.