Ovih je dana teško razlučiti tko se ozbiljno bavi politikom, a tko se samo dobro zajebava. Suludo predstavljanje Kroalicije  Branka Đapića organizirano od strane satiričnog portala News bar barem je bilo duhovito, za razliku od niza drugih izjava sasvim ozbiljnih političara za koje također nije lako procijeniti jesu li oni ozbiljni ili samo neuspješni dok se pokušavaju zajebavati. Đapić dokazuje negativnu demografsku sliku Hrvatske činjenicom da je prošlog tjedna besplatno jeo odojka na pet karmina, a niti jednom na krštenju. Što pokazuje da je čovjek stvarno sposoban. Jer, pronaći danas pet karmina na kojima se besplatno mrsi odojak, nije lako, štoviše izgleda gotovo nemoguće. 

Kao što i neke druge stvari izgledaju nemoguće. Recimo sukob interesa Milana Bandića, koji je godinama primao naknadu Turističke zajednice Grada Zagreba. I nije primjetio svih tih godina višak novca. Njemu je to sića, tih 2.000 kuna mjesečno legne, a on ne zna. »Hoćete da vam kožu dam, krvi, što hoćete«, pita zagrebački gradonačelnik novinare, pa onda tvrdi da je pare vratio kad je skužio da ih dobiva, valjda i troši. Umjesto razložne, staložene i argumentirane izjave Bandiću je draže  držati predavanje o poštenju i usput obećati da će tajnik turističke zajednice »dobiti nogicu«. Vjerojatno ne onu od odojka Branka Đapića s karmina, već pravu pravcatu pedalu, tako da mu nikad više u životu ne padne na pamet uplaćivati svakog mjeseca 2.000 kuna jednom nadasve poštenom čovjeku. Koji ne zna što ima na računu, što u džepu, kad mu sjeda plaća, a kad naknada, koje su pare njegove, a koje nisu. Ova priča nažalost nije zajebancija, već istina, kao što je istina i prostačenje bivšeg gradoačelnika Splita Željka Keruma, aktualnog saborskog zastupnika, koji je u Saboru bio samo kad se davala prisega.  Kerum se sprda s Povjerenstvom za sukob interesa, tjera ih u onu stvar, silnički kaže da nikome ne da svoju imovinsku karticu. U politiku je ušao s 500 milijuna eura, a sad se mora spašavati s tamo nekim predstečajnim nagodbama. I nitko mu ništa ne može. 

Tako to radi državni dužnosnik visoke razine. Iako nije bolje ni na razini iznad njegove, a to je ona najviša moguća. U pitanju je hrvatska Vlada, koja izgleda nema neku posebnu metu, već se sprda sa svima redom. Teško je odgonetnuti zna li premijer Milanović što u stvari misli kad postavlja svoja rebus protupitanja na pitanja novinara i tvrdi kako ne očekuje da će ga građani trpjeti još 10 godina, ali jadan ne zna tko je njemu alternativa. Dakle, u nekom kutku podsvijesti Milanović očito zna da ga ljudi teško trpe. I ne vole. Da bi mu rado vidjeli leđa. Uručili mu Bandićevu nogicu, koja nije od odojka s karmina Branka Đapića. Na stranu perspektiva napaćene i siromašne Hrvatske, zaboravimo neuspješne programe i promašenu viziju. Milanoviću je dovoljan samo jedan argument za ostanak na vlasti. A taj glasi: »Koliko god ja bio neuspješan i nesposoban, uvijek ću biti bolji od bilo koga drugog.« I to je ta najviša razina politike, koja oficijelno nije sprdačina, ali sadržajno svakako jest. Iako je premijer sasvim ozbiljan. Nije gostovao na satiričnom portalu, već na RTL televiziji. 

Ima još rebusa u Vladi, jer je u toj diciplini prije nekoliko dana iznenada zablistala i prva potpredsjednica Vlade Vesna Pusić. »Sada je svakako bolje nego sutra, iako je naravno jučer bilo bolje nego danas, ali je danas bolje nego sutra«. To tvrdi Vesna Pusić u odgovoru na pitanje nije li odavno trebalo nešto napraviti za privlačenje investicija. Rješenje rebusa je čista metafizika. Na tragu dvojne osobnosti ministra Arsena Bauka, koji se zajebava sam sa sobom i svima nama kad kaže: Ja bih kao građanin volio da općina i gradova ima manje, ali bi kao ministar ipak počekao na referendum i konsenzus o tome pitanju. Njegovu krizu identiteta najbolje bi riješilo primjenjeno znanje iz rebusa Vesne Pusić. Jer je građanin Bauk jučer bio bolji od ministra Bauka danas, ali će sutra  sigurno shvatiti što je stvarno trebao raditi jučer dok je bio ministar.    

Nakon svega ovoga čini se prilično izvjesnim da bi komičar Branko Đapić dobio podosta glasova na izborima. Ne zato što bi doista mogao zabraniti ćirilicu u Banja Luci ili dovesti što više Srba u Europski parlament. S njim čovjek barem zna na čemu je. U visokoj i sasvim oficijelnoj politici sve je teže precizno detektirati pričaju li naši zastupnici, gradonačelnici, ministri i premijer za ozbiljno ili su pomiješali prvi april sa Uskrsom. 

Ne pate od svakodnevnih problema, jer su u mašti riješeni, kaže citat iz sjajnog romana »Sto godina samoće« Gabriela Garcie Marqueza. Možda je u tome kvaka. Barem za blagdane ne treba ih gledati ni slušati. Bolje je na trenutak zaboraviti. Valjda bi se i Marquez s tim složio, pokoj mu duši. Vremena još ima. Naših je sto godina samoće ionako tek počelo.