»11 žigosanih« na putu u Bruxelles

Tribina 'B' Darka Pajića

Darko Pajić

Stvar je ozbiljna, jer se 2014. godine iz Hrvatske ne ide na samoubilačku misiju, već na nagradno putovanje u trajanju od 5 godina, na dobru plaću u Bruxelles. S malom odgovornosti i još manjim očekivanjima



Došao je dan za rješenje velike enigme. Tko će biti na listama za Europski parlament. I na kojem mjestu. Uzbudljivo je kao na filmu. Scena sljedeća. U ulozi Lee Marvina i Ernesta Borgninea u zatvor upadaju Zoran Milanović i Tomislav Karamarko. Među okrutnim ubojicama, pljačkašima, silovateljima i prevarantima traže na koga će uprijeti prstom i spasiti ga od vješala ili doživotne robije. Poslati ga na samoubilačku misiju, jer treba ući duboko iza neprijateljskih linija i uništiti dvorac prepun njemačkih časnika. Koga uzeti? Među kandidatima je galerija svakakvih likova, odgovornost velika, pa bi trebalo biti užasno važno na koga će pokazati Milanović i Karamarko, koga blagosloviti, a kome udijeliti tamo neko deseto mjesto na listi.


   Dok u Hrvatskoj većina ljudi muku muči sa osiguranjem osnovne egzistencije vrhunsko državno pitanje postaje sudbina Tonina Picule i Ruže Tomašić. Licitiranje, tko se zamjerio svom šefu više ili manje, tko se previše družio s kolegom iz oporbe, tko će poskočiti, a tko se spustiti za koje mjesto. A stvar je ozbiljna, jer se 2014. godine iz Hrvatske ne ide na samoubilačku misiju, već na nagradno putovanje u trajanju od 5 godina, na dobru plaću u Bruxelles. S malom odgovornosti i još manjim očekivanjima. U odnosu na prošlu godinu razlika je samo u tome što ovaj put ne ide 12, već »11 žigosanih«, odnosno odabranih kandidata, koje bi hrvatski puk 25. svibnja trebao izabrati i poslati na plaću od 7.000 i još nešto eura.


   U filmu »Dirty dozen« svaki član junačke misije ima svojih kvaliteta. Davor Ivo Stier nalikuje na John Cassavetesa, čiji je lik bio član sindikata upletenog u organizirani kriminal mafije u Chicagu i inače je sklon problemima s poštivanjem autoriteta. Kao Stier sa šefom svoje stranke. Tonino Picula je pljunuti Clint Walker, nježni div koji se lako razbjesni čim ga netko provocira. A to odavno radi Milanović, jer Piculu/Clinta gura na rizično peto mjesto zbog drugovanja s članom mafije iz Chicaga. Ruža Tomašić kandidira za ulogu opakog ćelavog tipa Telly Savalasa, mizoginista i vjerskog fanatika, kojeg nitko ne želi, ali svima treba zbog sposobnosti za borbu. Charles Bronson je bivši miner osuđen za ubojstvo svog liječnika u postrojbi, a regrutiran je zbog svog znanja njemačkog jezika, pa bi ga dobro odglumila Ingrid Antičević Marinović kad bi kojim slučajem bila na listi.




Svi oni krenuli bi na obuku umjesto predizborne kampanje, koja će sigurno biti dosadna, zamorna i s hrpom bezličnih parola. Umjesto obećanja o predivnoj europskoj budućnosti Hrvatske bilo bi zabavno svakog dana pratiti obuku žigosanih u Dnevniku. Breaking news bi mogao izgledati ovako: »Biljana Borzan skočila s padobranom prije Joze Radoša, koji se boji visine. Ivan Jakovčić pao sa špage u pola metra duboko blato. Kolege ga nisu htjele izvaditi«. Pa bi slijedio prilog o tome kako je Ruža Tomašić na streljani slučajno metkom okrznula Karamarka po sljepoočnici. Podigla se, opsovala u po glasa, jer šefu HDZ-a nije ništa, pa mu srdačno pružila ruku izvinjavajući se usput. Ili da nacija danima strepi o ishodu obračuna Tonina Picule, koji se krvoločno unio u lice Zoranu Milanoviću s nožem u ruci. Na kraju specijalističke obuke svakako valja računati na novonastalu slogu i povezanost grupe, koja se više ne bi trebala svađati oko toga tko je prvi, jače i bolje lobirao za Pelješki most. Već bi konačno bili spremni uprijeti zajedničkim snagama da se jedno od rijetkih konkretnih pitanja pomakne s mrtve točke.


   Sve ono što se zbivalo na filmu iz 1967. godine imalo je relativno sretan kraj, jer su komandosi osvojili dvorac, iako je malo tko od njih preživio. Za naše europarlamentarce ne treba nitko biti zabrinut. Svi će biti dobro, štoviše odlično ako budu izabrani. Iako festivala demokracije u ovom slučaju neće biti. Prošle je godine na prvim europarlamentarnim izborima izlaznost bila sramotno niska i iznosila je svega 20,8 posto. Tek je svaki peti građanin Hrvatske pokazao zanimanje i ispunio svoju građansku dužnost. Izvjesno je da ni ovoga svibnja neće biti puno bolje. Objašnjenje je sasvim jednostavno. Europski izbori su izbori na kojima se najviše vidi i osjeća sve veće raslojavanje u hrvatskom društvu na mali broj bogatih i sve veću armiju sirotinje. Ta igra visoke politike važna je vladajućima, a običnim ljudima sve manje. Nije to samo odraz depresije u društvu, već je teško građanima objasniti zašto je važno da Picula ipak uđe u Europski parlament, a ne uđe Ruža Tomašić.


Neovisno o kvaliteti kandidata, objektivno nitko od njih neće i ne može ništa bitno učiniti za one koji ih trebaju birati. U stvari nisu »žigosani« parlamentarci, već ljudi koji ostaju preživljavati u Hrvatskoj daleko od briselskih hodnika. Na kraju dana nitko im neće pokucati na vrata i uprijeti prstom u njih. Europa je daleko, europske plaće još dalje. Onih 7.000 eura mjesečno većina ne može niti sanjati. A ljude ne možeš prevariti. Amoralne su takve plaće. Zato većina ponovo neće otići do biračke kutije. Taman da Charles Bronson bude na listi.


više vijesti