Očito je također da zemlja može narednih desetak dana biti bez Milanovića, jer on, odgovoran kakvim se prikazuje, inače ne bi ni odlazio. Ali je paradoks što hrvatska Vlada bez premijera ne može, jer bi valjda i bez njega trebali održavati sjednice, donositi važne mjere i zakone pod predsjedavanjem prve potpredsjednice Vesne Pusić. Osim ako i ministri nisu na slobodnim danima. 

  Nitko ne može racionalnim i razumnim argumentima objasniti zbog čega građani Lijepe naše moraju financirati premijerovo egzotično putovanje do destinacije udaljene 14.184 kilometra. Jest točno da niti jedan hrvatski premijer tamo nije bio u ove 23 godine, ali je neshvatljivo zašto baš Milanović osjeća toliku grižnju savjesti zbog toga. Zašto baš on mora ispraviti tu povijesnu nepravdu i otići u pradomovinu Aboridžina, lutati od Pertha do Brisbanea, Queenslanda i Victorie. U trenutku kad malo tko u Hrvatskoj živi dobro, kad Europu potresa opasna nestabilnost i miris nadolazećeg rata u Ukrajini, on će stići sve do Novog Zelanda, zemlje najpoznatije po tome što je tamo snimljena filmska trilogija »Gospodar prstenova«. 

 Naš je gospodar prstenova također u problemima kad treba prozboriti koju suvislu o svom narednom putovanju. »Postoje razlozi za i protiv, ali to nije ugodan i sladak put. Volio bih da mogu ići kao turista, ali mi nije suđeno«, kazao je jučer hrvatski premijer iz čega je definitivno sigurno da on tamo nije turist, ali je i dalje nesigurno zašto on tamo odlazi, iako je sigurno da mu tamo može biti i teško, jer i sam priznaje kako »ne ide među svoje birače, pa može to biti i neugodno«. Što valjda znači da je svjestan kako bi se u dalekoj Australiji mogao naslušati i ružnih nacionalističkih poruka iseljeničke Hrvatske, pjesama o Juri i Bobanu ili mu se, ne daj Bože, može potkrasti držanje kakvog govora pod slikom Ante Pavelića, kao što se nedavno dogodilo Ruži Tomašić, koja zbog toga ne mora biti zabrinuta. Ali bi Milanović trebao biti. Neće ga u Australiji dočekati konfete i aplauzi, ali hoće jedan drugačiji svjetonazor iseljene Hrvatske. O njemu dosta govori pismo Upravnog odbora australsko-hrvatskog društva »Geelong« u kojem se napadaju hrvatski mediji, jer su uzeli sebi za pravo odlučivati kakve se slike smiju držati na zidovima hrvatskih klubova u Australiji. Kažu u »Geelongu« da su mediji koji kritiziraju sliku Ante Pavelića ostaci komunističkog jednoumnog sustava, kao i da o tome ne bi ni pisali kad bi imali malo dobre volje i opće kulture. 

 Što će takvoj iseljenoj Hrvatskoj Milanović poručiti u Australiji? Da on osobno nema veze s komunističkim jednoumljem? Može se tek nadati da će mu putovanje proći bez većih incidenata. Kad je već toliko tvrdoglav i nije spreman odstupiti ni milimetra, iako je izvjesna silna politička šteta, koju će njemu osobno, SDP-u i Vladi, donijeti bijeg na drugi kraj svijeta. Narednog tjedna će svaki oporbeni političar zazivati premijera u Australiji. Doslovno mu se mogu rugati. Milanović je tu kašu sam sebi zakuhao. Njegovo putovanje predstavlja toliko glupu i nepotrebnu odluku da se ista teško može uspoređivati s bilo čime u ove dvije godine mandata. Premijer i građanima poručuje: »Bože čuvaj Hrvatsku, odoh ja u Australiju«. Kao da se u njemu reinkarnirao James Cook. Stvari su toliko iracionalne da je šteta što ne putuje privatno kao turist. Što put ne plaća iz svog džepa. Pa da u miru može uživati u klokanima i stablima eukaliptusa. U vremenu krize političari najvišeg ranga svugdje u svijetu paze pri izboru destinacije, vode računa o troškovima i trajanju službenih putovanja. Pogotovo kad je riječ o malim zemljama. Zato ovih deset dana »surfanja« po Australiji Milanoviću nitko u Hrvatskoj neće zaboraviti ni oprostiti. Što god on pričao o tome.