Tko je jamio, jamio je. Drugi put. Nakon kriminala u pretvorbi i privatizaciji, zločina koji ne zastarjeva, ali se i ne procesuira, predstečajne nagodbe definitivno prijete postati najvećom aferom Kukuriku koalicije i hrvatske Vlade. 

  Nije sporno da predstečajno spašavanje niza tvrtki ima svoje dobre strane. Ponajviše zbog činjenice da je sustav stečajeva prethodno bio katastrofalno neučinkovit. U njemu je svega nekoliko tvrtki preživjelo i nastavilo raditi, a ostale su jednostavno nestale u postupcima koji su se razvlačili bez kraja i konca. Tisuće radnika je ostalo bez plaća i radnih mjesta. Stečajni upravitelji su u pravilu bili i likvidatori tvrtki. 

  Ministar financija Slavko Linić te činjenice uvijek naglašava, pa je tako napravio i jučer na pomalo bizarnoj tiskovnoj konferenciji, koje vjerojatno ne bi bilo da premijer Zoran Milanović nije u medije pustio glas kako će predstečajne nagodbe biti ukinute, što je svakako direktan atak na njegovog najmoćnijeg ministra.

Lako je moguće da su Liniću dani u Vladi odbrojani. Kao i da bi sam mogao postati predmet zanimanja DORH-a i USKOK-a. Taman da ima i najbolje namjere Linić je Zakonom o predstečajnoj nagodbi sam sebe stavio u poziciju eklatantnog sukoba interesa u kojem je Ministarstvo financija istovremeno regulator procesa nagodbe i jedan od najvećih vjerovnika.

 Pa samostalno i bez dovoljne transparentnosti i kontrole odlučuje kome i koliko dugova oprostiti, a kome ne. Da je to protuustavno upozorava i sudac Mislav Kolakušić, koji je svojevremeno u dijelu medija bio razapet zbog protivljenja Linićevom zakonu, a sada se ispostavlja kako je bio u pravu. 

  Hrvatska se ni po čemu ne može uspoređivati sa SAD-om ili Njemačkom. Barack Obama je spašavao General Motors i druge velike tvornice automobila, Angela Merkel je isto radila za njemačku autoindustriju i te su primjere slijedile i mnoge druge zemlje, iako je uvijek u osnovi bila riječ o intervencionističkoj politici države koja se kosi sa elementarnim zakonitostima kapitalističkog društva i slobodnog tržišta.

Obamina administracija je banke spašavala upumpavanjem državnog novca, iako su upravo one bile najodogovornije za kredite bez pokrića, stvaranje i širenje ekonomske krize diljem svijeta. 

 Sličan intervencionizam primijenio je i Slavko Linić. Uz jednu važnu ogradu. Kad u Hrvatskoj spašavate posrnule tvrtke nerijetko spašavate tajkune, ljude koji su se obogatili upravo u pretvorbi i privatizaciji, što je u najmanju ruku nemoralno.

Povrh svega nagodbe su upitne u kontekstu Ustavom zajamčenih prava na jednakost, jer u Ustavu između ostalog stoji da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu, poduzetničku i tržišnu slobodu.

Kad spašavate strane banke, koje su iz Hrvatske iznijele 46 milijardi kuna u zadnjih 5 godina, spašavate njihove rizične kreditne plasmane za koje su valjda i sami odgovorni. Svemu treba pridodati činjenicu da su se jako dobro s državom ili lokalnom samoupravom nagodili Linićevi prijatelji.

Grad Rijeka je najviše potraživanja otpisao tvrtki RIO d.d., osnivača Zorana Klarića i Deana Butorca. Tu je i Carmoto, pa Euro Delta, obiteljska tvrtka povezana s Vedranom Devčićem, predsjednikom Uprave Luke.

Sporan je i tretman medijskih kuća kao što je EPH o čemu Linić jučer jednostavno nije želio odgovarati na novinarska pitanja. Isto se odnosi i na slučaj Čazme, kojim se bavi i DORH, dok u slučaju Taxi Cammea Koste Minovskog Porezna uprava oprašta 50 posto duga, tvrtki koja investira u obnovu vlastitog voznog parka, pa je njima nagodba doista »vjetar u leđa«.

Predstavnici rovinjske Mirne pak upozoravaju da im prijeti obustava proizvodnje, jer im žele oduzeti njihove vrijedne nekretnine, što je scenarij viđen upravo u ozloglašenoj pretvorbi i privatizaciji na hrvatski način. Na kraju i priča o pokušaju usmjeravanja Imunološkog zavoda prema riječkom JGL-u neizbježno otvara sumnju u povlašteni tretman pojedinaca od strane države. 

 Sve to već godinu i pol dana promatra pogubljeni premijer Zoran Milanović. Pitanje je planira li on ukinuti predstečajne nagodbe kako bi se riješio Slavka Linića ili zato što je shvatio da se u nagodbama događa ozbiljan kriminal.

Koja god opcija bila u pitanju Milanovićeva odgovornost je neupitna, a politička šteta neizbježna. Linić je prije svega njegov ministar. On mu je dopustio stvaranje ogromne »sive zone« u kojoj se netransparentno pogoduje odabranima.

I neće moći pobjeći od činjenice da su nagodbe dobre, ali su pogotovo dobre za Linićeve prijatelje. Za koje nipošto ne vrijede isti kriteriji kao za vojsku od 300.000 građana s blokiranim računima.

 Za njih ova Vlada nije napravila ništa vrijedno spomena. Nisu im pomogli ni ograničavanjem lihvarskih kamata i nameta odvjetničkih ureda u provođenju ovrha, procesu lišenom bilo kakve socijalne osjetljivosti.

Pustili su ih tržištu na kojem je država građanima maćeha, a tajkunima majka. Zato su i predstečajne nagodbe neodržive. A Linićev opstanak u Vladi krajnje upitan.