Ništa političarima ne preostaje osim jeftine demagogije. Bilo da su skupocjeni auti u pitanju, tužba HDZ-a protiv Sanadera, Jadranka Kosor koja traži smanjenje troškova financiranja stranaka, bilo da je u pitanju zadnja ruža Hrvatska poznata kao Ruža Tomašić, koja se jadnica žali što Milanovićeva Vlada ne smatra potrebnim pozvati europske parlamentarce i dogovoriti što bi oni trebali provoditi i zastupati u Bruxellesu.

Sve je to populizam i demagogija, jednako kao i performans Lesarovih laburista u Saboru, koji su na jučerašnju sjednicu doslovno donijeli gaće na štapu kako bi obilježili Dan socijalne pravednosti, iako njima osobno baš ništa ne fali i sigurno im egzistencija neće doći u pitanje.

Neokrunjeni kralj demagogije predsjednik RH Ivo Josipović također briljira u epizodnoj ulozi, jer će ovih dana po tko zna koji put dobiti u medijima pravo na komentiranje aktualnosti, pa prosuditi pomirljivo kako je ipak neprimjereno kupovati te skupe aute u današnjoj teškoj ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj.

Ali će malo tko primjetiti sitnu afericu s troškovima Hrvatske lutrije, gdje je prošle godine potrošeno 1,962 milijuna kuna za reprezentaciju Ureda uprave čiji se član Dražen Kovač pravda kako je između ostalog bilo potrebno kupovati darove partnerima i klijentima, pa je usput spomenuo i veći broj boca skupocjenog »zlatnog šampanjca« od kojih je jednu poklonio Josipoviću, jer se predsjedniku ipak ne može dati neko polukiselo vino.

I naravno da je Josipović tu bocu uzeo, valjda ne bi bilo primjereno odbiti je, ipak je to puno jeftinije nego kupovati »audije« za koje predsjednik nije odgovoran, pa može do mile volje prodavati priču o skromnosti i osjećaju za solidarnost s građanima. 

   Takav je politički tjedan na izmaku. Ništa nije lakše nego upozoravati i kritizirati druge za one odluke zbog kojih sami nemate konkretne odgovornosti. Tako je i Jadranka Kosor tražila smanjenje troškova financiranja stranaka, što je naoko jedna lijepa gesta i doista potrebna mjera štednje.

Samo što je Kosor to propustila napraviti kao predsjednica Vlade kad je doista imala u svojim rukama moć i glasove s kojima je takvu odluku mogla provesti. Nije ni pokušala, u međuvremenu je izbačena iz stranke, pa sad može predlagati što god hoće, jer je ionako sasvim izvjesno kako će joj kolege sabornici uskratiti podršku, pa će sve ostati po starom, a Kosor dobiti malo publiciteta na osnovi lijepe retorike. 

  Njezin nasljednik na čelu HDZ-a Tomislav Karamarko bavi se drugom vrstom demagogije, a ta je fiktivno retuširanje šminke na licu HDZ-a, koji se nalazi na optuženičkoj klupi, pa Karamarko pokušava tražiti odštetu od 50 milijuna kuna i naplatiti istu od Ive Sanadera i time stranku fiktivno oprati od odgovornosti za korupciju.

Takva tužba teško može proći, ali se poneki poenčić može steći, iako je Karamarko doista propustio priliku redizajnirati stranku i postaviti nove ljude na čelo HDZ-a, koji neće za sobom vući teret kriminalne prošlosti.

Ništa čudno ako se zna da je i Karamarko bio Sanaderov ministar. Danas su mu i drugi bivši Sanaderovi ljudi budući kandidati za ministre. Ljudi kao što je Gordan Jandroković, Ivan Šuker ili Božidar Kalmeta, odnosno Martina Dalić i Ivan Domagoj Milošević, koje je dovela Jadranka Kosor, koju je upravo Karamarko izbacio iz HDZ-a.

Naravno da tu nema vjerodostojnosti. Niti je može biti. Naravno da se niti HDZ nipošto ne može amnestirati za goleme razmjere pljačke provedene dok su vodili zemlju. Niti gledati u budućnost s ljudima čiji su grijesi iz prošlosti nesporni. 

   A stvari bi trebale biti sasvim jednostavne. Uopće ne bi bilo loše da su hrvatski političari doista spremni biti populisti s megalomanskim ambicijama. Mogli bi onda sami sebi zabraniti primanje bilo kakvih darova, od upaljača do šampanjca ili nečeg skupljeg.

Mogli bi se i trebali voziti u autu, koji ne može ni teoretski biti skuplji od 150.000 kuna. I to samo za štićene osobe, eventualno ministre. Svi ostali lijepo mogu s posla i na posao u svom autu, mogu i tramvajem ili autobusom, nikakve štete.

Lijepo bi bilo ukinuti 30 posto ministarstava, da ih Hrvatska ima ukupno 14 koliko i jedna Njemačka. Doslovno ukinuti zakonom pravo na automobil svim županima, gradonačelnicima i načelnicima općina u Hrvatskoj. I dodatno propisati da im plaće ne smiju biti veće od 10.000 kuna, što je još uvijek velika svota.

Karamarko bi mogao isprazniti sve što ima u stranačkoj blagajni i uplatiti sredstva u državni proračun, pa se ispričati za HDZ-ov lopovluk. Ako mu je doista stalo do face-liftinga HDZ-a. To bi bio pravi populizam. A ovo je obična smijurija. Njihove gaće nisu na štapu. Ni blizu. Vjerodostojnost im tavori na razini kreditnog rejtinga Hrvatske. Status je smeće, a trend stabilan. Na putu prema dolje.