Đavo ili vrag, zovite ga kako vam drago, ali došao je po svoje. Sišao ravno iz pakla i pravo na ovu jadnu Hrvatsku. Šta radi? Ne biste vjerovali kolika je njegova zloća, lukavština, koji je to prevarant. Kupuje razbojnik aute. I dijeli naokolo.

Ali ne, neće on činiti te gnjusne rabote običnim ljudima. Pa parkirati po jedan »audi« kraj svakog zavoda za zapošljavanje ili kod kante za smeće. Kupuje Nečastivi aute članovima Vlade, po jedan svakom ministru, potpredsjedniku, premijeru.

Unesrećuje ih i javno sramoti, a oni jadni, skrušeni, tužni, neugodno im, ne znaju od sramote kud bi gledali. I niko im ne vjeruje. Jedino je Rajko Ostojić ponosan, ostali kažu da ne znaju u čemu će se voziti i to papagajski ponavljaju svi redom, čak i potpredsjednici Sabora iz SDP-a i HDZ-a.

Koji auti? Tko ih je uopće kupio? Čude se uzalud, nesvjesni te užasne makinacije. Valjda je Lucifer još prošle godine, kad se natječaj raspisivao, osobno ušao u tijelo predstojnika Državnog ureda za javnu nabavu.

Naručio limuzine, a da nitko nije primjetio. I nepotrebno platio za njih višu cijenu. O bahatoj rastrošnosti pisalo se u medijima čim je natječaj raspisan i mogao se isti na vrijeme poništiti da nije gospodara tame, koji je očito ušao u glavu ministrima, a premijeru ne da noćima spavati, jer ovaj jadni i nadasve skromni čovjek očajnički traži način provozati se u kakvoj rasklimanoj karampani staroj barem 10 godina.

Ali kako će to premijer kad je osobno Sotona po zakonu raspisao natječaj, koji se, kao i sve vražje rabote, teško može poništiti, jer je taj natječaj očito kompliciraniji i nesretniji čak i od Daytonskog sporazuma zbog kojeg je Bosna odavno prodala dušu vragu. 

  Održao je Zoran Milanović prvu pressicu zbog tog mefistovskog nedjela. I tako pokazao da mu je ozbiljno teško. Jer, on pressice nije držao ni kad je padao proračun, ni kad je Europa uvodila monitoring na državne financije, ni kad je broj nezaposlenih probio brojku od 380.000 ljudi, ni kad je po drugi put snižen kreditni rejting, nije izašao pred novinare u Banskim dvorima ni kad je vrag poželio kupiti auto Marini Lovrić Merzel, pa čak ni onda kad je trebalo smijeniti vlasnika najboljeg hotela na Korčuli Branka Šegona.

Ali, evo sad je sazvao pressicu. Ne jednom, već dvaput. Prvi put kako bi se zgrozio vražjom rabotom pred kojom je nemoćan, kako bi se ispričao, jer je doista nedolično voziti se u autu od 650.000 kuna koliko košta stan za jednu prosječnu hrvatsku obitelj.

Ispričao se, pa mu nije bilo dosta, jer je pali anđeo u njemu baš htio još jednom izaći pred novinare kako bi objasnio da dva i dva nisu četiri, već tri, odnosno puno manje od 650.000 po limuzini koliko ne košta samo auto, već i održavanje, osiguranje i kamate.

To su inače nebeski troškovi po sotonskom računovodstvu. Kad se uzme digitron u ruku, pritisne tipka minus, pa oduzme i porez, kojeg država ne plaća, jer ga ne može platiti sama sebi, ni taj nesretni auto nije tako skup, svega 250.000 kuna. A to je još uvijek manje od milijun kuna vrijedne limuzine bivšeg šefa sigurnosnih službi Tomislava Karamarka, s kojim se đavo poigravao puno prije negoli s Milanovićem, s porezom ili bez njega. 

   Nije tu nesretnom Belzebubu bilo dosta vozanja, već je nagovorio našeg premijera da objavi kako razmišlja sebi i kolegama srezati plaću za 5 posto, pokazati solidarnost s građanima i umjesto plaće od 17.000 preživljavati s mizernih 16.150 kuna.

A na autima uštedjeti tako što će povećati troškove. Jer ministri neće lutati svijetom skupocjenim A-šesticama, koje će ipak ostati državnom protokolu, samo da bi naši vladari, skromni kakvi jesu, vozali neke druge aute više srednje klase, kakva god ta bila, sve dok ne dobiju priliku sudjelovati u državnom protokolu. 

  Dođe čovjeku da zavapi: Šaraj malo đavle nesretni. Skreni malo prema Sloveniji, pogledaj deželu njihovu, gdje su najmlađi ministarski auti stari 4 godine i još su to neke »renault lagune«, »megani« ili »toyote prisi«.

Gdje se državni tajnik u Ministarstvu infrastrukture i prostora, od Karavanki do Pasjaka, voza u BMW-u starom 14 godina, a ministara ima gotovo dvostruko manje nego u Hrvatskoj. Pošalji im našeg ravnatelja direkcije javne nabave da uvede reda. Jer u ministarstvu slovenskog prostora ne mogu ni obići silni slovenski teritorij u skoro punoljetnom old-timeru. 

   Kakve smo mi sreće u Hrvatskoj neće demonski trozubac stati na ovom izrugivanju svakom pojmu građanske države i socijalno osjetljive demokracije kakvu bi trebali predstavljati u SDP-u. Izgleda da je vrag doista došao na Markov trg i stvorio lažni rajski vrt s nebeskim kočijama.

Nije mu dosta. Ma kakvi. Kad već imamo premijera koji javno priznaje kako je nesposoban i nemoćan promijeniti čak i tu banalnu odluku o kupnji skupih auta cinično se treba založiti za prava bahate sisačke županice Marine Lovrić Merzel. Vratite i Marini njezin »audi«. Ona ga je barem birala i znala kakvu raskoš želi. Za razliku od premijera i ministara koji se prave blesavi.