Bila je to Hrvatska umjetnička komora. Punih 18 godina. I jednog dana će ova nevjerojatna priča biti dobar materijal za dokumentarac o tajnom životu umjetničkih djela samozvanog kustosa Nadana Vidoševića. Ukoliko ikada itko poželi takav film snimiti.

  Taj će film ukazati i na potpuno poremećene kriterije hrvatskog društva u kojemu baš nitko 18 godina nije reagirao na činjenicu da se u ime Hrvatske gospodarske komore kupuju umjetnine, koje baš nikakve veze nisu trebale imati s poslom za kojeg bi komora trebala biti zadužena. Vidošević to čak nije ni skrivao. I danas postoji niz njegovih intervjua i izjava u kojima se u ime gospodarske komore hvali kupnjom umjetnina. Jedan od posljednjih objavljen je prije nešto više od godinu dana. U njemu se Vidošević osjetio povrijeđenim, jer ga prozivaju što HGK ima čak 790 vrijednih slika. Nisu te slike neki njegov hir, objašnjavao je, jer one služe za uređivanje prostora u 21 županijskoj komori i inozemnim predstavništvima. Čovjek je čak izražavao i javno žaljenje što je zadnju sliku HGK kupio 2007. godine uz nadu kako će uskoro doći bolja gospodarska vremena, pa će komora ponovo kupovati slike. Lagao je, slike su kupovane i poslije 2007., ali to nitko tada nije provjeravao. Mogao je zato Vidošević sasvim slobodno iskazivati silan ponos što u HGK visi najveće ulje na platnu, Kljakovićev »Preporod hrvatskog gospodarstva«. 

  Na sve to nadovezuje se posljednje svjedočenje splitskog akademskog kipara Kažimira Hraste iz istrage protiv trenutnog pritvorenika u Remetincu. Detalji su doista bizarni. Njega je Vidošević ucjenjivao po sistemu »ili ćeš mi pokloniti tri skulpture vrijedne 25.000 eura ili HGK neće kupiti prve tri skulpture za 23.000 eura«. Umjetnik je popustio tom pritisku, kaže da su on i supruga tada bili pod velikim kreditima i trebao im je novac. Potpisali su ugovor, ali im nikada njihov primjerak nisu dali. USKOK je pak doista pronašao tri skulpture, koje je Nadan zadržao za sebe. »Jedra« i »Tvrdalj« pronađene su u njegovoj vili na Prekrižju, skulptura pod imenom »Križ« na imanju u Gorskom kotaru, onom planinarskom domu u kojemu nikad nije bilo planinara. Prema fundusu HGK išle su skulpture »Nautilus«, »Catachresis« i »Novogradnja 399«. 

 Nisu to jedine skulpture. Na popisu 107 umjetničkih djela pod istragom, koje je kupovala gospodarska komora i dala ukupno za njih oko 5 milijuna kuna, nalaze se i skulptura »Nika« visoka dva metra, plaćena 233.183 kuna, te »Kraljevska kruna« od četiri metra, plaćena 367.713 kuna. I još dvije manje, »Zmija« od 38 centimetara, koja je koštala 174.887 kuna i »Veliki škorpion« od 30 centimetara za kojeg je gospodarska komora platila 324.215 kuna. Sav taj novac je doslovno ukraden iz džepova hrvatskih poduzetnika, koji su morali plaćati komorski doprinos. Nitko ih ništa nije pitao, Vidošević je smatrao kako ima puno pravo upražnjavati svoje hobije na račun građana. Obilaziti galerije, ucjenjivati umjetnike, birati kome će koliko dati, što će uzeti sebi, a što ostaviti na zidovima komore. 

  Nije bilo nekog reda ni sistema za biranje umjetnina. Izbor šarolik, ima djela mlađih i starijih hrvatskih autora, klasika i suvremenih umjetnika, ali bez jasnog okvira. Problem je bio što HGK nije imao stručnu komisiju ili eksperta za procjenu vrijednosti umjetnina. Nekoga tko bi mogao voditi taj suludi muzej skriven u podrumima komora, Nadanovih kuća i vila. 

  Čovjek ne može da se ne zapita kako je to bilo moguće? Pa to je isto kao kad bi guverner Hrvatske narodne banke odlučio kupovati igrače nogometnih klubova, jer eto voli nogomet. Podignuti kredit, pa uzeti Messija Barceloni i napikavati s njim loptu u dvorištu iza kuće. Ili ga iznajmiti ovom ili onom klubu, ovisno za koga navija. 

  Posebna je tragedija što je objektivno upitno bi li i danas Vidošević normalno radio svoj posao da nije bilo afere »Remorker« i svjedočenja Igora Premilovca, koje nije imalo direktne veze sa suludom pričom o umjetninama. Možda bi se i sada javno hvalio skulpturama, skupocjenim uljima na platnu, koja je kupio kako bi atmosfera u uredima komore bila ljepša i ugodnija. Možda bi ponovo bio kandidat za predsjednika Hrvatske i svoju imovinsku karticu objašnjavao pričom u koju ne bi povjerovala ni djeca u vrtiću. Uvijek je govorio kako je tek imao malo sreće s ulaganjima, pa se nakupilo lijepo bogatstvo. 

 Zadnje vijesti kažu, hvala na pitanju, da je Nadan dobro. Skinuo je četiri kilograma u Remetincu, gdje ga navodno smatraju jednim od mentalno najjačih pritvorenika koje su imali u zadnjih 20 godina. Ima tu logike. Sve skupa nas je pravio budalama tolike godine. Hrvatsku doživljavao kao otvoreno lovište na kojem mu nitko ništa ne može. Kao slučajnu državu za odabrane lopove. U kojoj Nadan nipošto nije jedini. Zato i ne treba smetnuti s uma da je samozvani kustos tek igrom slučaja završio u Remetincu. Iako je tamo odavno trebao biti.