Seki je smiješno, a braci nije. Marini Lovrić Merzel bilo je smiješno pozivanje na njezinu ostavku. A premijeru Milanoviću jako ozbiljno, on bi se štoviše zabrinuo da njega netko tako proziva. Iako će oboje pokušati priču bagatelizirati i svesti na tračeve jedne aktivistice HDZ-a. Pomesti smeće pod tepih i zaboraviti kao da se ništa nije desilo. Na sceni je igrokaz u kojem se svi kunu u pravdu i poštenje, dok svjedočenje Jasmine Jovev po tko zna koji put zorno dokazuje da je korupcija ukorijenjena u svim porama hrvatskog društva, kao i da nitko nema namjeru ništa sustavno mijenjati po tom pitanju.

Aleksandar Stanković obavio je dobar novinarski posao u »Nedjeljom u 2«. Jasmina Jovev je zviždačica. Njezini motivi su manje važni, njezina suradnja s HDZ-om također. Samo je istina bitna. Ali je upitno hoće li je itko ikada nepobitno utvrditi. DORH i USKOK su imali godinu dana, ali službenog odgovora nemaju na jedino važno pitanje. Je li Marina Lovrić Merzel zlorabila položaj, pogodovala sama sebi i krala novac građana? Onih istih za koje će reći da nisu mentalno retardirani, niti bolesni kad su je već birali za županicu. Kao da joj pobjeda na izborima daje pravo biti nedodirljivom, neupitnom, najboljom, jedinom mogućom županicom u najsiromašnijoj hrvatskoj županiji po kojoj se ona treba sigurno vozati u skupocjenom autu. Tolika količina bahatosti odavno nije viđena. Iako ona nije nimalo slučajna.

Potrebno je samo malo vratiti se u prošlost kako bi se spoznalo da korupciju u Hrvatskoj omogućava i pomaže sustav. Danas se čudimo golemoj imovini Ive Sanadera, ali je sve bilo u najboljem redu dok je gotovo sedam godina bio premijer. Iako je uredno objavljivao imovinsku karticu. Nije bio niti u sukobu interesa. Čist kao suza. Nedodirljiv u svojoj moći. Kao što je bio i Nadan Vidošević sa svim svojim nekretninama, apartmanima, kućama, lovačkim domovima, safarijima i lovačkim trofejima. Očito nesrazmjernim s primanjima. To su tek dva najgora primjera, koji dokazuju da nema gotovo nikakve preventive, koja bi korupciju spriječila ili utjerala barem malo straha u kosti političarima, ministrima i njihovim pomoćnicima, državnim direktorima, saborskim zastupnicima, gradonačelnicima… Županima kao što je Marina Lovrić Merzel, jednoj od najbogatijih u SDP-u, čija je imovina rasla u neskladu s primanjima.

Povjerenstvo za sukob interesa funkcionira po sistemu iz Letećeg cirkusa Monty Pythona. Prevariti ga može tko god poželi. Suludo je pravilo po kojem je dovoljno da državni dužnosnik tvrtku prepiše odvjetniku, a onda ta tvrtka normalno može poslovati s državom. Ovlasti Povjerenstva su mizerne u kažnjavanju prijestupa. Kao kad u školi učitelj pošalje neposlušnog đaka da 15 minuta stoji u kutu i onda je sve u redu kad se vrati u klupu. Bivši gradonačelnik Splita Željko Kerum doslovno se sprdao s njima, iako je višekratno uhvaćen u sukobu interesa i kažnjen smiješnom novčanom kaznom.

Institut javne objave imovinskih kartica također je smijurija. Tko je ikada kažnjen ako ne može objasniti porijeklo imovine? Dokazati da je legalno stečena. Tko uopće istražuje vjerodostojnost tih kartica, da se o kontroli imovine šire obitelji ne govori. Nikada tu nitko nije bio sporan od Nadana do Ive. Naravno da onda nema ni kodeksa ponašanja državnih dužnosnika niti kriterija tko to uopće može biti. U bilo kojoj stranci. Prevencija korupcije u državnim institucijama i tvrtkama također je nakaradna. Kad je sasvim normalno da svaka nova vlada forsira stranačke kadrove uz protekciju na svim razinama. U sivim zonama premijera Zorana Milanovića potiho je stvoren najnoviji oblik protekcije u predstečajnim nagodbama, gdje je Ministarstvo financija jednima majka, a drugima maćeha.

Čak 94 posto Hrvata smatra da je korupcija u državi raširena (prosjek EU 76 posto), a 55 posto ih smatra da im korupcija utječe na svakodnevni život (prosjek EU 26 posto). Među hrvatskim poduzetnicima 80 posto ih smatra da je korupcija najveća zapreka njihovu poslovanju. Sve to navedeno je prije nekoliko dana u antikorupcijskom izvješću Europske komisije.

Ne smatra nitko u SDP-u ili HDZ-u potrebnim Zakon o štednji političke elite. Iako gledamo skupocjene limuzine u općinama, gradovima i županijama. Bahatost i rastrošnost. Nemamo niti Zakon o zaštiti zviždača. Koji u praksi nalikuju na progonjene zvijeri. Danas Jasmina Jovev, a jučer Vesna Balenović. Ili Mijat Stanić, koji je zbog klevete dobio niz tužbi i prošao maltretiranja na desecima sudskih ročišta. Presude mu uglavnom idu u korist, ali još uvijek nema niti jedne važnije presude za kriminal u cestogradnji o kojemu ovaj zviždač godinama govori. Sudovi su zauzeti, bave se Stanićem. Pod geslom »neka institucije rade svoj posao« Mladen Bajić je dobar desnima i lijevima. Rezultat je tragičan. Rijetki zvižde, a ostalima se fućka dok cijela Hrvatska tone u sivoj zoni. Što god braco i seka govorili o tome.