Čini se da vodstvo SDP-a punom parom radi na prisilnom političkom umirovljenju ministra financija Slavka Linića. Već se neko vrijeme propituje tko bi mogao biti njegov nasljednik i kakve bi se rošade još mogle povući na pojedinim ministarskim funkcijama, tko bi mogao biti zainteresiran za ulazak u Vladu i na koje mjesto.

 Iako je formalno riječ o rekonstrukciji Vlade ona to nije. Jer glavni kriterij nije uspješnost i kvaliteta rada, pa temeljem toga smjena onih koji su podbacili, već se radi o obračunu i preslagivanju snaga unutar SDP-a. Kojeg provodi premijer Zoran Milanović. 

  U trenutku kad je on odlučio izgovoriti nekoliko ključnih rečenica na televiziji o smjeni Branka Šegona, pokazalo se da mu je prava meta smjena Slavka Linića. »Taj gospodin koji uživa povjerenje svog ministra više neće biti pomoćnik ministra. S Linićem sam o ovome jednom razgovarao i to kratko, očekujem da sada nešto poduzme, a ako neće, onda ću ja.« 

  Dvije godine je Milanović na svaki spomen rekonstrukcije odgovarao kako je on na čelu tima, koji dobro radi i ne treba ga mijenjati. Odjednom su zapuhali novi vjetrovi. Tim će ostati, ali će neki članovi očito morati otići. Prije ili poslije. 

  Milanović je sa smjenom Šegona zakasnio dva tjedna i to je dobrano urušilo njegovo snalaženje u »sivim zonama«, a još više vjerodostojnost arbitriranja i uspostavljanja visokih kriterija za državne dužnosnike.

 Tim više što je premijer i sam javno vrludao na temi Šegona i uljepšavao njegovu sliku za rasprave u Hrvatskom saboru spominjući pritom kako je riječ o čovjeku koji ima najbolji hotel na Korčuli. Iz više upućenih izvora doznaje se kako je Milanović dva tjedna Liniću slao poruke da Šegona mora smijeniti.

Poruke koje ovaj nije želio čuti, te se na kraju i sam našao na tankom ledu. Čak i ako ispuni šefovu zapovijed i Šegona smijeni njegova je budućnost u Vladi upitna. Revolveraški obračun kod SDP-ovog korala neće stati na Šegonu, koji se jučer uzaludno opirao davanju ostavke. 

 O kvaliteti Linićevog rada premijer nikada nije izrekao ni jednu kritičnu riječ. A trebao je, jer za to postoje argumenti. HBOR je tu manji problem, iako je Linić kao predsjednik Nadzornog odbora ustvrdio da je sa Šegonovim kreditom sve u redu, što možda neće potvrditi policijska istraga

. I to ne mora biti jedini sporni kredit. Krupniji su zalogaj sporne predstečajne nagodbe u kojima država velikim igračima oprašta milijune kuna, povlaštene su banke i tajkuni, nema jasnih kriterija kome i po kojoj osnovi treba pomoći, a kome ne. Tu je Linić najodgovorniji, tim više što su predstečajne nagodbe njegova ideja.

Sustav u kojem se ne spašavaju samo tvrtke i radna mjesta, već i pojedini privatni poduzetnici, očito povlašteni u poslovanju s državom. Milanović o tome javno ništa nije govorio, ali će prije ili poslije morati ako misli isplivati iz »sive zone« politike.

Na kraju dolaze i Linićevi prijatelji, stare riječke veze sa uspješnim poduzetnicima kao što su Jozo Kalem, Ante Maras ili donedavno Robert Ježić. Sve to može, a vjerojatno i hoće, biti municija za nastavak SDP-ovskih obračuna. Na kraju kojeg bi najjača SDP-ova utvrda u Rijeci mogla izgubiti i drugog ministra nakon Zlatka Komadine. 

  Sasvim dovoljno ima aspiranata i kandidata za Linićevu funkciju, koje se već kontaktiralo ili lobiraju za sebe. Spominju se imena Gordana Marasa i Borisa Lalovca, možda i nekog trećeg kao novog ministra financija, što samo po sebi govori da će Liniću biti teško raditi u Milanovićevom timu, čak i ako u njemu ostane još neko vrijeme.

Slična je pozicija i ministra zdravstva Rajka Ostojića, koji se doista nema čime pohvaliti u svom resoru. I on bi mogao biti smijenjen, ali to ne znači da će u manje od dvije preostale godine, biti boljih rezultata. 

 Rekonstrukcija Vlade teško može biti kvalitetna. Rasprava se ionako ne vodi o tome tko kako radi, programu i projektima s jasnim vremenskim rokovima. Na nedavnom sastanku Kukuriku koalicije najvažnije je bilo tko će dobiti koje mjesto na listi za euro-izbore, hoće li Jakovčić biti treći ili četvrti.

Izostala je samokritičnost i preispitivanje dosad obavljenog posla s kojim gotovo nitko nije zadovoljan. Kad nema niti temeljnog dokumenta o ciljevima i mjerama, što bi morao sadržavati koalicijski sporazum, onda ne može biti niti kriterija za obavljanje ministarskog posla. Jedini je kriterij Zoran Milanović, koji poput Cezara spušta ili diže vlastiti palac. Važe, arbitrira i odugovlači.

 Sve dok i javnost ne dozna što je u stvari pokazao Slavku Liniću. Broju 1 među ministrima, ne nužno u rezultatima, ali svakako po iskustvu, aktivnosti i popularnosti. Palac trenutno možda i stoji gore, jer je Linić zatražio ostavku svog pomoćnika. Ali obračun sigurno još nije završen.