Koliko može cugati Peđa Grbin, SDP-ov saborski stručnjak za ustavno pravo i predsjednik Odbora za Ustav? Može puno, svaka mu čast. Jer izgleda kako se takvim postignućem svaki saborski zastupnik treba javno hvaliti. A Grbin može zaista puno pričati o svojim pijanstvima po noćnim klubovima u Puli. Više nego o ustavnim promjenama, bilo da je riječ o referendumu o braku ili europskom uhidbenom nalogu. Kao da je kakav adolescent, što pokušava impresionirati društvo eksiranjem Jacka s colom. Tepa on svom omiljenom whiskeyu, koji nije baš jeftin, ali u njemu može uživati svatko tko to može platiti. A Peđa Grbin može.

Cijela priča s istarskim SDP-ovcem počela je sasvim nevino. On je u subotu malo izašao s društvom, zapio se, pa zalomio do šest ujutro. I sve bi bilo u redu da ga nisu snimili u sitnim satima kako pijan tetura i za šankom pjeva Thompsonove Čavoglave. I to bi se vjerojatno brzo zaboravilo, ne bi Grbin bio ni prvi ni zadnji političar s viškom alkohola u krvi. Da nije osjetio potrebu opravdati se, pa dati doista nevjerojatan intervju u Jutarnjem listu pod naslovom »Bio sam jako pijan, urlao sam cijelu noć, sad ću valjda i desnici biti draži«. Bizaran razgovor o alkoholnim navikama, izlascima, omiljenim pićima, čak i o utjecaju alkohola na suradnju s kolegama u Saboru, kao što je HDZ-ov ustavni stručnjak Vladimir Šeks. Kaže Grbin da će i sa Šekijem možda nešto popiti, neki su mu rekli da će sada sigurno lakše zatvoriti ustavne promjene.

Peđa je Hrvatsku izvijestio da voli Jack colu, da ni sam ne zna koliko je popio, ali je bio vani od osam navečer do šest ujutro. Onda je na pitanje o lokalpatritoizmu velikodušno dopustio da novinar napiše kako je popio barem jednu bisku, poradi potpore domaćim istarskim brandovima. Pošteno se nije htio vaditi na to što možda nije jeo, pa je išao piti na prazan želudac. Takve početničke greške ipak ne radi naš stručnjak za ustavno pravo. Onda je krenula lamentacija o glazbenim ukusima, priča o Thompsonu i Čavoglavama, tvrdnja da zna samo dvije njegove pjesme, te šlag za kraj. Odbacio je moguću urotu, pristojno i velikodušno opovrgnuo opciju da ga je netko iz IDS-a ili HDZ-a snimio kako pijan urla iz petnih žila. I Hrvatska je mogla odahnuti.

Jer sad znamo da nitko ne uhodi Peđu zvanog Jacky, koji je hrvatskoj javnosti prije pijanke bio najpoznatiji po svojim promašenim prosudbama i upornim tumačenjima da će referendum o braku biti proveden samo ako ga naknadno odobri dvotrećinska saborska većina. Referendum je proveden Saboru unatoč, Grbin je tamo gdje je i bio i nikom ništa. Iako nije neki stručnjak za ustavne promjene, ima izuzetan potencijal za tumačenje alkoholnih promjena i devijacija, za kvalifikacije i pojašnjenja pijanih stanja. Kao malo tko u državi. Nešto tako neukusno kao njegov intervju o pijanstvu nije viđeno još otkako su vođe tadašnje opozicije Radimir Čačić i Zoran Milanović jeli sushi i sashimi, potrbušnice od najcjenjenijeg dijela tune plavoperke i usput tumačili kako će reformirati sirotinjsku Hrvatsku kada dođu na vlast, te razmjenjivali iskustva o tome jesu li bolji ili lošiji zagrebački od pariških restorana s jednom ili dvije Michelinove zvjezdice.

Kao za inat jučer je premijer Zoran Milanović na sastanku s direktorima državnih poduzeća ponovo objašnjavao kakvi se kriteriji očekuju od državnih dužnosnika, koji traže kredit od državne banke. Neizravno je govorio o Branku Šegonu. Plemstvo obvezuje, kaže premijer, a plemić ne mora biti plemić po krvi, nego plemenit po glavi. Zato je opet poručio kako više neće tolerirati da ljudi sami sebe ne podvrgnu najstrožim kriterijima, a to nije ništa revolucionarno, nego je naprosto riječ o kriterijima zdravog razuma. Na Peđu Grbina se opservacija nije odnosila, koliko je poznato on nema spornih kredita u državnim bankama. Ali jest dio plemstva, kojemu se očito pomutio zdrav razum.

Malo tko u ovoj zemlji ima razloga za opijanje i skupe izlaske. Jack košta previše i tugu u prezaduženoj zemlji koja se muči s deficitom, nezaposlenosti i siromaštvom, većina ubija uz poneki polukiseli gemišt. Ili jednostavno čuče doma, ne izlaze i zbrajaju svaku kunu za hranu i režije. Ljudima kao što je Peđa Grbin i dalje je dobro. Imaju razloga za slavlje, nisu uzalud plemstvo. Pa tumače gladnoj raji kriterije dobrog pijanstva.

Obzirom da običan puk nema pojma, možda bi nam plemstvo javno trebalo pojasniti i druge ozbiljne probleme. Tko zna može li čovjek dobiti žgaravicu od previše škampa i jastoga? Treba li nakon španjolskog oroya vina uz sushi potegnuti čašicu malt whiskeya ili to nije dobro za probavu? Koliko je domoljubno lokati američki Jack Daniels pored tolikih domaćih rakiještina, biska, medica, travarica ili šljivovica, makar bila i bosanska? I koliko Thompsonovih pjesama saborski zastupnik treba otpjevati kako bi sprao ljagu izdaje nacionalnih alkoholnih proizvoda? Možda sve odgovore ne zna ni Peđa Grbin. Dok se milijuni ljudi u Hrvatskoj muče s takvim problemima, netko im treba pomoći, jer možda i ne znaju kako se dobro provesti i bančiti. A plemstvo obvezuje. Iako tu doista nema nimalo zdravog razuma.