Što je to demokracija u hrvatskim strankama? Kad već u njima nema slobode mišljenja, prava na različitost i osobni integritet.

Silna je ljubav i zloba u politici, a to pokazuje i mala inventura razorenih političkih brakova i saveza, kratka povijest šutiranja ljudi iz stranaka. Čačić je zadnji primjer, ali ipak valja krenuti od HDZ-a. Tamo je Ivo Sanader počistio i izbacio Ivića Pašalića kako bi postao HDZ-ovac kojem će se 8 godina svi redom klanjati kao faraonu. Jako ga je voljela Jadranka Kosor, godinama pričala »Kud Ivo tud i ja«, ali samo dok ga iz stranke nije izbacila i u svom mandatu privoljela Tomislava Karamarka da uđe u HDZ. On je je njoj na početku ljubavi davao svu podršku u borbi protiv korupcije za koju gospođa Kosor ima velike zasluge. Tako je tvrdio Karamarko sve dok zaslužnu gospođu nije šutnuo iz HDZ-a zbog onoga što je ova mislila i govorila u javnosti, a Karamarku se nije sviđalo. Logično, kao u igri nastavi niz, jednog će dana i Karamarka baciti niz štenge HDZ-ovog sjedišta, pitanje je tek tko će to biti i koliko će prethodno izbora Karamarko izgubiti.

U SDP-u se vole hvaliti kako su oni drugačiji. Jedan čovjek, jedan glas i poneki šalabahter. Drugačiji jesu, ali čim se pojavi osoba sa integritetom i drukčijim stavom kao što je bila Mirela Holy, rješenje je jednako brzo i efikasno. Smiješna afera mail, iznuđena ostavka Holy, pa njezin odlazak iz SDP-a zato što žena naprosto nije željela odustati od vlastitih stavova i vizije što i kako treba raditi u svom segmentu rada. Isti grijeh drugačijeg mišljenja imala je i Aleksandra Kolarić, bivša Račanova glasnogovornica, koja je otvoreno i sasvim argumentirano kritizirala Zorana Milanovića zbog njegove tvrdoglavosti oko slučaja Perković, koji je i danas jednako problematičan i neriješen kao što je bio i onda. Ali Kolarić više nije u SDP-u, pa su i problemi gurnuti ispod tepiha, a Milanović je u stranci nepogrešiv i pametan, kao što je bio prije negoli se Kolarić javila.

IDS je nogirao Damira Kajina. Zamjerio se Ivanu Jakovčiću, jer se dogovarao sa SDP-om i samostalno kandidirao za istarskog župana. Tu je politička ljubav i zloba dovedena do groteske. Kajin je ljude s kojima je zajedno radio 20 godina blatio kao fašiste i mafijaše, spominjao Istru ogrezlu u strahu i nepotizmu uz aluzije da poluotokom vlada mafijaška ruka po uzoru na Kalabriju. Pritom je zauvijek ostalo nejasno kad je Kajin govorio istinu. Dok je bio dobar s Jakovčićem i zajedno s njim gradio IDS kao najbolju opciju za Istru ili onda kad se s njim razišao i shvatio da ima posla s krajnje nepoštenim i opasnim ljudima.

HSS je izbacio Damir Bajsa, jer nije htio prepustiti svoj saborski mandat. Danijel Srb je maknuo Antu Đapića, jer je imao prevelike ambicije. HDSSB je izgonom kaznio stranačke ljude u Požegi zbog kritika. Lesar je suspendirao šefa ogranka laburista u Splitu, jer se nije slagao s listom kandidata na lokalnim izborima. Teško je sve nabrojiti.

Radimir Čačić je poseban primjer, ne samo zato što su ga potjerali iz HNS-a u vrijeme dok sjedi u zatvoru. HNS ga je štitio nakon što je skrivio prometnu nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi. Štitio ga je i kad je podignuta optužnica i počelo suđenje, iako je iz minimalnih moralnih razloga već tada morao dati ostavku. Da bi ga Vesna Pusić potjerala tek onda kad je iz ćelije u Valturi poželio ugrabiti veću stranačku moć od one koja mu pripada. Zbog golog političkog interesa. I korištenja trenutka kad se Čačić nije mogao braniti, niti je takvu priliku dobio.

Pritom se igra istine i laži nastavlja bez imalo srama. Milan Bandić je otvoreno lagao kod Aleksandra Stankovića u »Nedjeljom u dva« kad je ustvrdio da se s Čačićem uopće nije vidio. I nikom ništa. Po onoj maksimi HDZ-ovog veterana Andrije Hebranga, koji je u naletu iskrenosti davno priznao kako on »nikada ne laže, samo ponekad ne govori istinu«. Hebrangov poučak vrijedi i danas kad Slavko Linić kaže kako ne želi govoriti o sukobu s kolegom ministrom Gordanom Marasom, dok Maras tvrdi da nikakvog sukoba nema. Logično je pretpostaviti da netko od njih ne govori istinu.

To čak nije ni vijest, jer je sasvim normalno izaći pred kamere i lagati. Svakog dana se takvo što događa, kao posljedica partitokracije hrvatske politike. Parlamentarne stranke ustrajno provode stilsku vježbu modernog jednoumlja kakvog se ne bi postidjeli Tito i partija u jednom drugom vremenu, koje se nije kitilo prizivanjem demokracije. Razlika je tek što danas na Golom otoku srećom nema mučenja, torture i prisilnog preodgoja nepoćudnih drugova, već stranačke kolege dobivaju demokratske izgone zbog verbalnog delikta uz prigodno oduzimanje iskaznica. Kao trajno upozorenje da ne treba misliti svojom glavom, jer u stranci uvijek postoji vođa koji misli za sve i sve zna najbolje.

Utoliko je obična laž nazivati izbore festivalom demokracije kad se na njima biraju stranke u kojima demokracije nema. Pitanje je tek što je čovjek bez partije. Bez vjerodostojnosti i osobnog integriteta. I tko nastavlja niz. Jučer Kosor i Kolarić, danas Čačić, a sutra…?