Više i ne primjećujemo koliko je to strašno. Kad se na natječaj za posao, odnosno za popunu 168 radnih mjesta javi 11.000 ljudi. Koliko su te brojke užasne. Da stvar bude gora, tko zna kad će i hoće li uopće biti još takvih natječaja. Ovdje je ionako riječ o rijetkom izuzetku, jer Ministarstvo graditeljstva zapošljava u novoosnovanoj Agenciji, koja će raditi s gradskim i županijskim uredima u rješavanju zahtjeva za legalizacijom. Nije riječ o bauštelcima, nekvalificiranim radnicima, već ljudima s fakultetskim diplomama od kojih očito nemaju velike koristi. Taj premali broj sretnika što će proći gusti filter do zapošljavanja jučer nije bio tema nikome, niti ministrici Anki Mrak-Taritaš, koja je objavila broj prijava, a nije previše bio zanimljiv ni medijima, barem ne u kontekstu poraznih brojki, koje pokazuju sunovrat životnog standarda i očaj ljudi koji žele živjeti od vlastitog rada. Valjda smo se naviknuli. Valjda je postalo normalno. Iako ne bi smjelo biti.

   Prije neki dan objavljeno je kako je u zadnjih pet godina prodaja novih automobila u Hrvatskoj pala s brojke od 88.265 auta u 2008. godini na svega 27.802 auta u prošloj godini. U redu, novi auto je luksuz. Netko će reći da nije neophodan i ne treba biti mjerilo, jer Hrvatska nema svoju auto industriju. Ionako kupujemo tuđe proizvode, bilo da je riječ o igli, lokomotivi, autu ili hrani, odjeći i obući. Ali je ipak važno, jer je donedavno za srednji sloj građana bilo dostupno zamijeniti stari automobil za novi. Odavno više nije. Vozimo se u sve starijim i nesigurnijim vozilima, a i to sve manje, jer jedno domaćinstvo u Hrvatskoj s prosječnim primanjima sve teže može podmiriti trošak održavanja i registriranja samo jednog automobila. Auto je luksuz. Valjda je i to normalno. Naviknut ćemo se. I s vremenom dobiti sve više onih što zadovoljavaju nove kriterije za socijalnu pomoć, gdje će im država kontrolirati sve bankovne račune, sva primanja u domovini i inozemstvu, sve nekretnine, pa i to imaju li auto ili ne.

   A statistika kaže kako Hrvatska ima oko 10 posto zaposlenih u pravnim osobama, njih oko 100.000, čije su neto plaće veće od 8.000 kuna. Ima ih otprilike jednaki broj, koji zarađuju manje od minimalca, što ih stavlja na rub socijalnih slučajeva. I to je samo kod zaposlenih. Umirovljenici i ljudi bez posla i redovnih prihoda doista jesu socijalni slučajevi. Pritom je u pitanju tek kriterij. Možemo se svi uhvatiti za ruke s ministrima u Vladi i pretvarati da se normalno može živjeti s nekih 2.000 kuna mjesečno. Nešto manje ili više. Bilo da je mirovina ili plaća u pitanju. Možemo se prepustiti iluzijama i gledati iscrpne izvještaje o skijaškim podvizima Hrvata, lagati si kako nije ni tako loše u Hrvatskoj kad tih 200.000 ljudi ide na skijanje. Jer ipak mogu skucati neke novce, spakirati pancerice i ostalo, nakuhati sarme, pa krenuti u sedmodnevnu turneju stopama Ivice Kostelića.

   Stvarnost je nevjerojatno nadrealna. Lako moguće da će nakon priče o povratku skijaša uslijediti vijest o lijepom vremenu u Splitu i piciginu na Bačvicama, uvijek istim izjavama o razradi tehnike napucavanja loptice u plićaku, a da nitko neće primjetiti ona 10.832 nesretnika, koji će dobiti šut kartu na natječaju Ministarstva graditeljstva. Možda bi na kraju sve hrvatske skijaše trebalo primiti u tom tragikomičnom Uredu za dobrodošlicu hrvatske Vlade. Kad se vrate sa žičara u Alpama, iz Austrije, Italije, Slovenije… Da znamo kako je barem jedan Ured nakon svih ovih blagdana počeo raditi.

   Zgodan je i komentar jednog od čitatelja na portalu Novog lista, koji se prisjeća jedne od scena iz legendarne »Top liste nadrealista« iz onih prijeratnih vremena kad se miris sukoba i nesreće tek osjećao u zraku. Skeč se odvija između ruševina avetinjski pustog i mračnog grada, gdje bauljaju spodobe s plinskim maskama na licima, koja su pak unakažena nekakvim krastama, prištevima, što li…? Ipak, i tu se nađe novinar s mikrofonom, zaustavi jednu takvu spodobu te ju priupita: »Oprostite, što je po Vama najveći problem današnjice?« A spodoba će (kroz plinsku masku):»Ja mislim da je naš najveći problem neriješen status republika i pokrajina.«

   Takav nadrealizam živimo u Hrvatskoj. Naš je ozbiljan problem igranje picigina u zimskom periodu, povratak skijaša i lakrdija sa osnivanjem Ureda za dobrodošlicu. A onih 10.832 sa šut kartom u Ministarstvu graditeljstva mogu slobodno kupiti polovne skije i pancerice. Ako jednog dana Hrvatska bude imala barem milijun skijaša na zimovanju bit će to ultimativni dokaz blagostanja u zemlji. Taman da crknu od gladi kad se jednom vrate.