Svako bi dijete trebalo imati roditelje. Ako je to ikako moguće. I svaki bi roditelj trebao dobiti šansu odgajati vlastito dijete. Najbolje što umije. Pružiti što više ljubavi, toplinu doma, osjećaj sigurnosti, sve što je neophodno za odgoj i odrastanje u obiteljskom okruženju. Priča Slobodana Barića i Sonje Maletić, koji su 20. studenog dobili sina, a još uvijek ne znaju hoće li mu biti i roditelji, potresna je, osjetljiva i teška, te postavlja mnoga pitanja o tome u kakvom društvu djeca dolaze na svijet u Hrvatskoj. Za njih je prošlo gotovo mjesec i pol dana, a još uvijek žive u neizvjesnosti i ne znaju hoće li njihov sin idućeg tjedna stići u svoju dječju sobicu. O tome treba odlučiti Centar za socijalnu skrb, a oni to još naprosto nisu učinili. Nisu ništa odlučili, pa Slobodan Barić i njegova nevjenčana supruga žive u strahu da će im sinčić završiti u domu.

  Centar za socijalnu skrb nije pozvan bez ikakvog razloga i u ovoj osjetljivoj priči nitko ne treba olako izricati vlastiti sud. Naravno da je problem ukoliko je trudnica bila pod utjecajem alkohola, ali je isto tako činjenica da je imala težak porod, dijagnosticiran napad epilepsije, dakle situaciju s kojom se nikome nije lako nositi. I nisu se novopečeni roditelji ponijeli prema svemu kao da im nije stalo ili ne žele preuzeti brigu o djetetu. Upravo suprotno, ispunili su i zahtjeve socijalne službe, obavljeni su pregledi i testiranja, te imaju mišljenje liječnika da je majka sposobna za brigu o djetetu, kao i nalaze testiranja, koji pokazuju da nema konzumacije psihoaktivnih tvari.

  Ovdje se naprosto mora preuzeti odgovornost i donijeti odluka. Centar za socijalnu skrb je to već trebao učiniti, biti ažurniji, provjeriti obiteljske okolnosti za brigu o djetetu, a tu je ovaj par u relativno dobroj situaciji, barem za hrvatske standarde. Imaju riješeno stambeno pitanje, otac je zaposlen i ima redovne prihode, imaju i želju biti roditelji, a to nipošto nije malo.

  Prema posljednjoj anketi Državnog zavoda za statistiku 11,4 posto djece do 17 godina živi u kućanstvima u kojima nitko ne radi. Svako deveto dijete u Hrvatskoj odrasta u domu u kojemu ni otac ni majka nemaju posao. I njima nitko ne može, niti im pokušava pomoći. Centri za socijalnu skrb tu ništa posebno i ne mogu učiniti. Ta porazna statistika samo je jedan od pokazatelja raslojavanja i osiromašenja građana, ali i urušavanja kvalitete i standarda obiteljskog života. Ne može se za ovaj društveni problem izlaziti na referendum, glasati i riješiti stvar pod lažnom brigom za dobrobit obitelji i kršćanskog braka, kao što se dogodilo prošle godine. Tada je brak tek formalno i homofobno »zaštićen« od gay populacije, ali ta institucija sve manje vrijedi i sve više propada o čemu svjedoči sve veći broj razvoda iz godine u godinu. Iz čega onda slijede problemi oko brige nad djecom i parnica za skrbništvo, koje traju unedogled, najčešće bez ikakve odluke ili kvalitetnog učinka centara za socijalnu skrb. Njima je tu poželjno odugovlačiti konkretno postupanje, tako da mnoga djeca odrastu prije donošenja bilo kakve odluke vezane uz zahtjev za skrbništvo upućeno od majke, a pogotovo očeva, koji u pravilu teško mogu dobiti djecu, neovisno o tome kakve su obiteljske okolnosti.

  I tu se ponovo treba vratiti na slučaj Slobodana Barića i Sonje Maletić, koji pokazuje koliko je pretjerana birokracija u centrima za socijalnu skrb. Njima nipošto ispunjavanje papira i dokumentacije ne bi smio biti najvažniji posao, već odlazak na teren, razgovor i suradnja sa obiteljima i njihovim problemima. U pokušaju da se doista pomogne. Ne može se nitko tek tako okrenuti odluci o slanju bebe u dom, jer takvo rješenje dugoročno može biti samo loše. Naravno da postoji i odgovornost ako se beba povjeri mladim roditeljima. Ali onda postoji i prevencija. Svaki bi dan za početak, stručna osoba iz Centra za socijalnu skrb trebala biti u domu mlade obitelji. Vidjeti što se događa, razgovarati i pokušati razumjeti probleme kako bi sutra doista mogli donijeti odluku koja je najmanje loša za sve. Ako je potrebno ažurno uključivati stručnjake drugih profila, psihijatre i liječnike, a ne postupati kruto, čitajući zakonske odredbe iz kancelarije, bez pravog uvida u ono što se doista događa.

  Danas u Hrvatskoj nije lako zasnovati obitelj. Velika je to odgovornost. Potrebna je čak i hrabrost kad čovjek ne zna od čega će živjeti sutra, a kamoli hoće li moći 20-tak godina skrbiti za dijete. Zato Slobodanu Bariću i Sonji Maletić treba pružiti šansu. U nadi da će jedna obitelj biti zasnovana, a jedna beba dobiti ljubav, skrb i pažnju. U zagrljaju roditelja i što dalje od doma za nezbrinutu djecu.