Pravo i pravda nisu jedno te isto. Ali bi se mogli barem ponekad susresti u hrvatskim sudnicama. »Di si sunce moje, šta ima? Nisam te vidio sto godina, malo si izblijedila, ostarila i onemoćala, jedva te prepoznah.« Tako bi pravo pozdravilo pravdu kad bi nabasali jedno na drugo negdje u bespućima hrvatskog pravosuđa. A pravda bi odgovorila: »Legla mi ovrha, u zadnje vrijeme baš i ne izlazim iz kuće, nemam s kim popričati, a da te odmah ne krenu vrijeđati«.

Samo u zadnjih nekoliko mjeseci hrvatsko pravosuđe nanizalo je toliko skandala, nelogičnih presuda i poništenih suđenja, da čovjeku dođe čupati kosu od muke. Bilo bi previše kad bi stalo u zadnjih deset godina, kamoli u par mjeseci.

Nedavno je pala po drugi put presuda Draganu Paravinji tako da se obitelj nesretne Antonije Bilić opet mora izlagati traumi procesa u kojem je sve zastrašujuće jasno. I nisu problem dokazi, već Vrhovni sud drži spornim je li Paravinja počinio teško ubojstvo da bi prikrio pokušaj silovanja ili je teško ubojstvo napravio dok je pokušavao silovati maloljetnu Drnišanku. Za ne povjerovati, kao da nije užasa dosta, slijedi novo maltretiranje obitelji Bilić.

Saga o suđenju Tomi Horvatinčiću ovoga je tjedna okrunjena nevjerojatnom presudom s barem nekoliko ozbiljnih propusta. Skriviti smrt dvoje ljude, a ne odležati niti jedan dan u zatvoru, suštinski je problem pravorijeka. Pritom je nemoguće shvatiti dva detalja iz presude.

Prvi se odnosi na činjenicu da je sutkinja Općinskog suda u Šibeniku Maja Šupe uzela Horvatinčiću kao olakotnu okolnost, spremnost da nadoknadi štetu obitelji poginulih, iako je na istom sudu utvrđeno da je tu istu obitelj, taj isti Horvatinčić, tužio tražeći 214.000 eura za naknadu štete na svojoj jahti. Druga poražavajuća spoznaja kaže da sud nije, unatoč utvrđenoj odgovornosti, Horvatinčiću oduzeo dozvolu upravljanja vozilima na kopnu ili moru, dozvolu koju će većina građana izgubiti ako popiju dvije pive, sjednu za volan i napušu preko granice od 0,5 promila alkohola. Nema veze što nitko nije zgažen ni ozlijeđen. Malom čovjeku se ne prašta tako lako.

Kao šlag na ovoj bljutavoj torti stižu ustavni suci, oni koji bi trebali biti najbolji od najboljih, bez mrlje u karijeri. Prije tjedan dana, naše ustavne sutkinje javno izražavaju kajanje, kao djeca uhvaćena u krađi slatkiša. Ustavna sutkinja Slavica Banić žali jer se u širem društvu sastajala sa Zdravkom Mamićem, ali kaže da nije s njim pričala o Zakonu o sportu, kojeg bi Ustavni sud, na Mamićevu radost, mogao srušiti. Njezina kolegica, sutkinja Snježana Bagić, plagirala je znanstveni članak tajnika Ustavnog suda Teodora Antića, zaboravila ga navesti kao autora, pa se i ona ispričala. Sankcija nema, niti će ih biti. Same sutkinje mogu od Sabora tražiti svoje razrješenje, ali one to neće učiniti. I nikome ništa.

Malo plagijata, malo druženja s Mamićem i Ustavni sud ide dalje. Nema čak ni stida što su kompromitirali elitnu pravosudnu instituciju. Istovremeno spomenuti Zdravko Mamić uskoro vjerojatno ima prikupiti tih 14 milijuna kuna jamčevine kako bi opet izašao iz Remetinca i branio se sa slobode. Mamiću je tih 14 milijunčića kao 14 stotina kuna običnom smrtniku, ali je pristup institutu jamčevine Županijskog suda u Zagrebu na čijem je čelu Ivan Turudić, također prijatelj Zdravka Mamića, navlas isti. Rješenje je jednostavno. Umjesto jamčevine treba raditi dan i noć, suđenje provesti u roku godine dana ili kraće, kao što treba biti u dobro organiziranom pravosudnom sustavu za ovako ozbiljne inkriminacije.

Nastalu štetu u Dinamu PN Uskok procjenjuje na gotovo 200 milijuna kuna. Svatko tko  bi Mamića branio, prvo mora objasniti po kojim se to zakonima rad sportskih klubova organizira tako da novci od transfera šeću sa računa igrača na račun predstavnika kluba ili trenera i gdje je to predviđena zakonska mogućnost realizacije transfera preko off shore kompanija kakve su Rasport Menagement, Corporate Advantage Limited, Real Sport Menagement Limited i Wang Corporation, registriranim u Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Belizeu, Maleziji i Hong Kongu. Ako je i od Mamića, možda bi moglo biti previše?

U ovoj tragediji hrvatskog pravosuđa maske padaju. Postavlja se pitanje može li se barem jedan krupan predmet odraditi u razumnom roku i barem jedna krupna presuda preživjeti sve instance. Dok hrvatsko pravosuđe sjekirom mlati po mravima velike su zvijeri u dubokoj šumi. Ako je sve gore navedeno po zakonu, nema nam spasa. I to je ono najtužnije. Pravosuđe u kojem su pravo i pravda otuđeni nema smisla. Pravosuđe u kojem nema adekvatnih nagrada i sankcija za najbolje i najgore suce nema smisla. Pravosuđe u kojem nema brzine i efikasnosti nema smisla. Mora se mijenjati što prije. Povjerenje je dotaknulo dno i ostaje tek nada da gore ne može. Ako je to uopće utjeha.