Bilo je toga i u Rijeci, tih stampedo akcija, pomalo otužnih, ali s dobrim odazivom. Tako se jedna od prometnijih riječkih ulica svojevremeno zagušila zbog otvaranja obične benzinske crpke, jer su prvi u koloni mogli džabe tankati nekih 20-ak litara. Kod otvaranja trgovačkog centra na Kukuljanovu svojevremeno je trebalo ugrabiti kariolu, uletjeti među prvima, napuniti što se stigne, pa izaći van bez plaćanja. Stajalo se satima i guralo u redu s kariolama, znojilo i psovalo. A to je tek kap u moru obrazaca modernog i sasvim agresivnog marketinga, kojemu smo svakodnevno izloženi. I ne možeš se oduprijeti, čak i kad misliš da si uspio. 

Ako kupiš lopatu, dobiješ svrdlo za bušilicu besplatno, pa iako bušilicu nemaš, svrdlo će ti možda nekad zatrebati, pa zato kupuješ lopatu. Trebaš cipele, a sniženje nije, ali imaš opciju za dva para i džabe treći. Pitaš susjede, nazivaš prijatelje, odete, pogledate, nagovorite se međusobno, kupujete, dijelite i mislite da štedite, iako su vam usput uvalili japanke i torbu za more u sezoni grijanja. Kad vam prodajne novine s oglasima zatrpaju poštanski sandučić možete samo podivljati zbog smeća ili istraživati povećalom poput Sherlocka Holmesa. Tko ima viška vremena i manjka novaca, a toga bar imaju/nemaju umirovljenici i nezaposleni, u špežu se ide ranom zorom, a završava tek poslijepodne, jer treba mlijeko i šećer kupiti u prvom centru, pa skočiti na bus par stanica da bi se drugdje uhvatilo povoljnih 17 posto minusa na ulje i jaja. Onda se može i do place po srdele ili inćune i eto ručka za 40 umjesto 50 kuna. Loše je samo ako usput ugledate set čeških gedora za samo 39,99 kuna, 20 posto sniženu čokoladu od 300 grama ili set za badminton, pa se polakomite, iako to uopće niste ni mislili uzeti. U večernjoj smjeni čeka se mrak u trgovačkoj toploteci, poznatoj i kao krematorij, jer je tada, nekad topla gotova hrana upola cijene. Iako panirani oslić može biti i užegao, ipak je riba, a riba je zdrava i jeftina, pritom još friško izvučena iz mora u Argentini i namah zaleđena dok je još lupala repom po palubi. Barem tako piše na etiketi sitnim slovima. Može biti da i jutarnjeg graha navečer još ima, a može biti i problem što su kobasice prodane, a vi ne podnosite grah u kojem ništa ne pliva, pa ćete kupiti četiri vakumirane »kranjske«, iako vam je i jedna previše pogotovo sad kad su priznali da su sve te prerađevine kancerogene. No, čovjek se umori tražeći cijeli dan, bude gladan i iscrpljen, pa mu ionako svejedno. I nije to ništa u usporedbi s on-line prijateljima, ljudima za koje ne znate imaju li oca i mater, spavaju li uopće kad vas stignu pozdraviti u dva ujutro, pa još jednom u šest i taman kad ujutro izbrišete prva dva pisma, do kraja radnog vremena stignu još četiri, gdje vam prijateljski nastrojena Jelena pokušava pomoći šamponom protiv ispadanja kose, izuma od kojeg vam se brada preseli na tjeme, a kosa počne munjevito rasti kao kod manekena s gustim loknicama do ramena što se smije sa slike držeći u ruci šampon, iako je opće poznato da lijek protiv ćelavosti još nije izmišljen. A to i vidite, ne samo u ogledalu, jer ima ćelavih na svakom koraku, pa se čovjek upita, zar oni nemaju novaca za taj čudotvorni preparat? Ili samo ne poznaju Jelenu? 

Ne možeš se izboriti, negdje se mora pokleknuti, netko na šamponu, netko na gedorama, a netko na Cvjetnom trgu, kojeg je u trgovačku meku pretvorio Tomo Horvatinčić, čovjek koji je nedavno uspio podići tužbu tražeći naknadu štete na svojoj jahti od djece dvoje ljudi, koji su poginuli u naletu njegova oštećenog broda, što je jurio sa 26 milja na automatskom pilotu u trenutku nesreće. Rasprodaja je povoljna. »Konzumerizam nas je uvjerio da smo slobodni i možemo kupiti sve što nam ne treba i prodati sve što vrijedi«. Ovu je dijagnozu nedavno izrekao pjesnik i glazbenik Damir Avdić. O njoj valja razmisliti. I sačuvati ponešto dostojanstva u životu na rasprodaji. Laktom u glavu na Crni petak? Bolje ne. Ako je ikako moguće.