Više nije sasvim sigurno je li Tomislav Karamarko komičar s ugovorom o radu na neodređeno vrijeme na kakvom satiričnom portalu ili je riječ o čovjeku koji vodi predizbornu kampanju HDZ-a i ozbiljno misli da ima kapaciteta i znanja za premijera.

Zar je to teško? Baš toliko teško? Nabrojiti pet različitih pojmova (5 brojkom i slovima) i ispuniti uvjet iz vlastitog Pet plus programa, koji se dugo kuhao u bavarskom institutu, a relativno kratko prepisivao iz programa Mile Vasića s lokalnih izbora u Prnjavoru.

Nevjerojatno je glupo da si Karamarko dozvoli, nakon što je postao hit na društvenim mrežama i portalima sa starom snimkom vlastitog intervjua u kojem se ne može sjetiti pet točaka vlastita gospodarskog programa, dakle da, nakon što je očito postao predmet sprdnje, ponovi istu stvar.

Došao je u Zadar ovog utorka na poziv lokalnog ogranka vlastite stranke, gdje su ga opet zaskočili bezdušno zločesti novinari i postavili mu to zlonamjerno pitanje tražeći da nabroji pet točaka svog programa. Kaže predsjednik HDZ-a: »Dvije stvari su, gospodarstvo, otvaranje radnih mjesta i populacijski progres«.

 Iz nekog razloga Karamarko ne može shvatiti da dva i tri nisu jedno te isto. Lapsus ili ne, ostaje upitno može li otići skroz do pet.  Karamarka privremeno spašava Branko Grčić tako što na nacionalnoj televiziji prije nekoliko dana nije znao koliko je to u novcima ako se PDV smanji sa 25 na 23 posto.

Možda je 7 milijardi kuna, možda je i tri milijarde, možda je malo gore, a možda i malo dolje, tko će ga znati. Onako pošteno govoreći, nije ni važno, jer su šanse da HDZ ili SDP, ova ili buduća vlada, doista smanje PDV, otprilike jednake nuli, sa ili bez postotnog računa. Branko Grčić je naprosto optimist, on je izlazio iz krize kad to nitko nije mogao ni zamisliti ni izračunati, pa si očito može dozvoliti javno izmotavanje s postotnim računom.  

Ludosti i zastrašujućeg manjka kompetencije nema samo u predizbornoj kampanji. Vječna je legenda Gordan Jandroković, koji će i danas biti prvi kad treba izaći pred kamere i tumačiti da su njegovi politički suparnici obične neznalice, zgubidani i ljudi koji ne vole Hrvatsku, iako je upravo on tu istu Hrvatsku, kao ministar vanjskih poslova u Vladi Ive Sanadera, osramotio kao nitko prije njega i to usred Bruxellessa kada pred kamerama i u društvu Ollieja Rehna, nije znao reći koja dva poglavlja Hrvatska još treba zatvoriti u pregovorima o ulasku u EU.

To je kao da profesionalni vozač uđe u kamion i nema pojma što je to gas, a što kočnica. Ili sjedne u autobus i vozi zavezanih očiju. I baš ga briga ima li koja bandera na putu. I svaki put kad se Jandroković pojavi na televiziji, čovjek se upita: Koja su to dva poglavlja?

Pa opet nije pravedno samo njemu predbacivati. Jer su ispadi u  predizbornim vremenima toliko grozni da prosječni birač može steći dojam kako se ovdje odigrava olimpijska disciplina u bacanju obećanja u dalj. Najdalje je zasad dobacio Tomislav Karamarko kad je obećao da će Hrvatska 2050. godine imati 5 milijuna stanovnika zahvaljujući HDZ-ovoj natalitetnoj politici.

Srećom da ga nitko nije priupitao koliko je to tisuća eura, jedna po jedna tisućica, koliko će HDZ iz proračuna namjerava plaćati svojim građanima po glavi svakog novorođenog djeteta, jer to nitko ne bi mogao izračunati, ni Grčić, ni Jandroković, a kamoli Karamarko, koji bi te 2050. godine trebao imati malo više od 90 godina, tako da se stvarno ne mora sekirati da bi ga netko mogao prozivati zbog nekog tamo obećanja iz 2015.

Uostalom još uvijek stoji čuvena programatska smjernica predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je uredno obećala da će Hrvatska biti najuspješnija zemlja Europske unije, iako su njezine ovlasti toliko minorne da na to uopće ne može utjecati.

Okosnica svih programa, svih stranaka u jednom je detalju ista. Svi obećavaju rast BDP-a, netko samo jedan, netko dva, netko tri-četiri, netko pet, a netko i sedam posto, ne znaš više traje li tombola ili predizborna kampanja.

 Dotle Hrvatska mora još jednom izabrati glavu obitelji i tu kompetencija nažalost nije na cijeni. Bila ta glava nova ili stara, sistem je takav da imamo Ćaću, onoga što će o svemu i svima odlučivati, autoritarno kao neupitni vladar, u stranci ili na čelu države. Kandidati pritom nemaju straha od vlastite ili nesposobnosti svojih suradnika. Inače ne bi bilo toliko tragikomičnih izjava i obećanja.

Zgodno je što se naš stari Ćaća uskoro vraća. Jest da dolazi iz zatvora, ali kad se prisjetimo garancijske kartice Ive Sanadera s posljednjih izbora na kojima je pobijedio, jasno je da se model vladanja u Hrvatskoj već desetljećima ne mijenja. I manje zlo je zlo. Zato je pogrešno reći da se Ćaća vraća. U stvari nikada nije ni otišao.