Mađari su svjetski rekorderi u brzini postavljanja žičanih ograda na granici vlastitog teritorija. Ljudi su se za jedan dan ogradili od Hrvatske i stvorili ugođaj logora na svom teritoriju. Uvježbali se na granici sa Srbijom, pa sada podmeću stupove i žicu brzinom munje. Nije ih briga za prognanike, to je službena državna (Orbanova) politika. Iako bi se iste trebali sramiti. Zbog krajnje bešćutnosti spram ljudi u teškoj nevolji, ljudi bez doma i krova nad glavom, ljudi koji u očaju bježe i traže spas u Europi, koja itekako snosi dio odgovornosti za ratove na Bliskom istoku.

Nažalost, problem je iz dana u dan sve teži. Hrvatska je ostavljena sama. Svakim danom bit će sve teže biti human i pomoći izbjeglicama. A ona predivna fotografija hrvatskog policajca, koji u naručju drži dijete polako će otići u zaborav. Smjenjuju je slike kaosa. Gladnih i žednih ljudi. Gužvi na kolodvorima, kod podjele hrane i vode. Događa se humanitarna katastrofa. Svjedočimo raspadu Europe bez granica, ideje o slobodnom protoku dobara i ljudi. Upravo suprotno, države se dijele žicama i jedna drugoj prebacuju izbjeglice kao da nije riječ o ljudima.

Situacija sve više podsjeća na tretman Židova u godinama prije početka Drugog svjetskog rata i sada je razvidno da ne postoji zajednička europska politika prema rješavanju izbjegličke krize. Umjesto toga, mađarski fašistički sindrom ne postoji samo u Mađarskoj, već pokušava pustiti korijenje diljem Europe, točnije diljem Europske unije čija administracija troši jednako vremena na šiljenje olovaka u uredima Bruxellessa kao i na krajnje neučinkovitu raspravu o izbjeglicama.

Pitaju se što učiniti i gube vrijeme tražeći odgovor. Dakle, kad idućeg tjedna, a možda već ovog vikenda, broj izbjeglica u Hrvatskoj premaši brojku od 20.000, što je više nego izvjesno, predstavnici europske politike i administracije će još uvijek pričati o sporazumu po kojem je svaka europska država trebala preuzeti određeni broj izbjeglica, a Hrvatskoj je tu bila određena brojka od svega 3.200 ljudi za zbrinjavanje, što je pet puta manje od onoga što imamo danas. Toliko su efikasni.

Zbog toga je neumjesno i nepotrebno paušalno politiziranje s tvrdnjama da se Hrvatska pokazuje nespremnom za prihvat izbjeglica, beskorisno je pametovanje Gordana Jandrokovića i Damira Kajina, jednako kao što je nepotrebno histeriziranje predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, koja zaziva vojsku na granicama, kao da je uvedeno ratno stanje. Nitko u Hrvatskoj, bio na vlasti ili u oporbi, naprosto ne smije zaboraviti kako je to samo posljedica licemjerne i neuspješne politike Europske unije, koja uopće nije spremna niti kadra ponuditi neko suvislo, brzo i efikasno rješavanje problema i zbrinjavanja ljudi. Problema koji je daleko iznad kapaciteta i mogućnosti Hrvatske.

Pred našom zemljom i svim njezinim stanovnicima je izbor. Graditi žice ili pokušati barem donekle pomoći. Ljudski uopće nije sporno kakav taj izbor mora biti. Humanost i empatija ne smiju ustuknuti pred mađarskim metodama. Ali pritom svim građanima Hrvatske treba objasniti da cijena za humanost neće biti mala. Ne samo u novcu. Broj izbjeglica će rasti. Moguće je da će premašiti brojku od 50.000 ljudi, možda i više. Neće ih biti moguće smjestiti i zbrinuti samo privremeno i samo u sjevernozapadnim dijelovima Hrvatske. Mnogi od njih neće biti samo prolaznici, jer ih sve manje zemalja želi primiti. Svi peru ruke. Među izbjeglicama je puno istinskih očajnika, koji će na bilo koji način pokušati otići iz Hrvatske. I teško ćemo izbjeći slike probijanja policijskih kordona, zbjegova preko kukuruzišta i minskih polja. U sveopćem kaosu netko bi mogao izgubiti život.

Na aktualnoj hrvatskoj Vladi je velika odgovornost, jer se doista ne smije dozvoliti da Hrvatska postane sabirni centar za izbjeglice i emigrante cijele Europe. Ali to neće biti jednostavna zadaća i taj Plan “B” o kojem je jučer govorio premijer Milanović neće biti lako provesti ukoliko ne bude dogovora oko prolaznog koridora sa susjednim zemljama, prije svih Slovenijom i Austrijom.

Možemo samo apelirati na humanost. I pokušati pomoći izbjeglicama iz Sirije, Iraka, Afganistana i drugih ratom opustošenih zemalja. Prije svih ženama i djeci. Stoga su danas najveći heroji aktivisti Crvenog križa, mnogobrojni volonteri, policajci i obični građani, koji čine koliko mogu, nose madrace, hranu i piće. Na njih trebamo biti ponosni i slijediti njihov primjer. Naša ljudskost ne smije biti okovana žicom. U nadi da nećemo i sami jednog dana morati prelaziti zidove na granicama. Ili baš zbog toga.