Bila je ove nedjelje predivna riječka večer. Slavljenička i pomalo tužna istovremeno. Novo ozračje i atmosfera na Rujevici, slike velike gužve na prilazu novom kampu i stadionu tamo gdje ih nikada ranije nije bilo u ovom dijelu grada.

Neobično je što je igrala Rijeka, a Kantrida ostala pusta. Kao da je napuštena i spremna za nezasluženi zaborav. Može biti da je netko mogao i pogriješiti, pa po navici nedjeljom navečer krenuti tamo gdje se već više od sto godina igra nogomet. U toj radosti i euforiji zbog novog već su krenuli komentari, nerijetko zluradi i površni, o tome da nam Kantrida možda više i ne treba. A to nipošto nije istina bez obzira na čaroliju nove Rujevice, koja također postoji, jer stadion pruža nezaboravan pogled na Kvarnerski zaljev, veći komfor, blizinu terena i štošta drugo. Ali nije Kantrida i nikada to neće biti.  

Ove je nedjelje otvoreno novo poglavlje u životu grada. To je priča o dva stadiona, starom i novom, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.  Ono što je kod Kantride specifično odnosi se na ponekad nedovoljnu svijest Riječana o vrijednostima ove lokacije, nipošto ne samo stadiona. Nažalost, povijest Rijeke pokazuje da je bilo ignorancije spram riječke povijesne baštine, ponajprije industrijske i kulturne. Od nedovoljno učinjenog u očuvanju i revitalizaciji riječkog starog grada (dalje od devastiranja prostora na trgu pred crkvom sv. Vida ne treba ići), pa sve do prepuštanja propadanju i zaboravu riječke lansirne rampe Torpeda, koja već desetljećima skuplja ruzinu umjesto da je odavno postala nadaleko čuvena riječka turistička atrakcija. Valja se baš zbog ovih i sličnih primjera nadati i apelirati da posebnosti lokaliteta Kantride ostanu očuvane. A tu zadatak nipošto nije lak. Pitanje je kako izgraditi novi stadion, koji će ostati sportski objekt spominjan kao jedan od najljepših i najatraktivnijih u cijelom svijetu. Riječani prije svih znaju i pamte da je stadion Kantrida učestalo biran među najljepše ili najoriginalnije stadione na svijetu od strane raznih medija, ne samo sportskih, već i ostalih. Iako uistinu nije komforna, iako je dograđivana parcijalno i bez nekog posebnog planiranja, iako je tamo većina gledatelja izložena kiši i vjetru, svejedno je svjetska atrakcija.

Nažalost o detaljima projekta uređenja lokacije i novog stadiona Kantridi premalo se zna. Nažalost nije bilo organizirane javne rasprave o tome kako pristupiti osmišljavanju projekta, a još je veća šteta što nije bilo ni natječaja za najbolji projekt novog stadiona, jer bi za veliku većinu arhitekata bila prava poslastica dobiti priliku poigrati se i osmisliti rješenje za novu Kantridu. Iako to nipošto ne znači da je postojeći projekt loš.

U ovom trenutku se ne znaju niti datumi početka gradnje, pa čak niti to hoće li biti dodatnih popratnih sadržaja ili ne, kakvi će oni točno biti. I to je šteta. Damir Mišković uistinu zaslužuje punu podršku za sve što je u klubu napravio. Zaslužuje isključivo riječi hvale za kamp i stadion na Rujevici, jer je s tim projektom dugoročno uklesan temelj ozbiljnog i dobro organiziranog kluba, koji više nikada neće biti na sirotinjskim granama, prepušten prosječnosti i tavorenju u donjem dijelu hrvatske lige. Da se ne govori o djeci koja će na Rujevici svakodnevno boraviti i njihovoj radosti.

Svejedno, želja je da se nova Kantrida počne što prije graditi i teče glatko i efikasno. Želja je također ostaviti što više otvorenost mitskih stijena, čija jeka stvara posebno navijačko ozračje.

Dozvoliti da stadion ima barem malo pogleda i otvorenosti prema moru, jer takvih ima jako malo. Zadržati plaže u neposrednoj blizini, dati im i dodatne sadržaje ako je moguće. Osmisliti komercijalni dio i oplemeniti prostor primjerice muzejem nogometa kakvi i inače postoje na velikim stadionima. I svakako ostaviti staru lučicu na Kantridi nedirnutom. Bila bi šteta mijenjati taj čudesno načičkani niz ribarskih kućica u pravilnosti vlastitog kaosa, jer je i to trajni spomenar na vremena kad su ljudi živjeli sasvim neposredan i blizak dodir s morem u svom gradu. Jednoga dana možda će i šetnica do bazena i tamošnjih plaža niknuti, a Kantrida još više postati prostor radosti za svakog stanovnika i posjetitelja Rijeke. Nipošto ne samo zbog nogometa. 

Tako stvari stoje u snovima o povratku na naš stadion. Neka se dogodi što prije i napravi maksimalno moguće. Neka to bude doista narodni stadion, gdje će kapacitet od 14.000 mjesta često biti malen, jer će to značiti  dostupnost tribina i onima s najplićim džepom. Dotle će biti lijepo uživati na Rujevici znajući pritom kolika bi šteta bila ostaviti Kantridu da stoji i predugo čeka novo poglavlje u svom 102 godine dugom životu. Ona je riječka ljepotica. I njezine najbolje godine tek trebaju doći. Na radost grada koji teče i svih nas koji u njemu živimo.